Izraelsko-palestinski sukob jedan je od najkontroverznijih i najdugovječnijih sukoba na svijetu. U suštini, to je borba oko iste teritorije između dva pokreta za samoopredjeljenje: cionističkog projekta i palestinskog nacionalističkog projekta, ali je to neizmjerno složen rat, koji je decenijama produbio vjerske i političke podjele.

Trenutni sukob počeo je početkom 20. stoljeća, kada su Jevreji koji su bježali od progona htjeli uspostaviti nacionalnu domovinu na teritoriji koja je tada bila arapska – i muslimanska – većinska. Arapi su se opirali, tražeći uspostavu vlastite države nakon godina vladavine Otomanskog, a kasnije i Britanskog carstva.

Rani plan UN-a da se dio zemlje podijeli svakoj grupi je propao, pa je vođeno nekoliko krvavih ratova preko teritorije. Današnje granice uglavnom ukazuju na ishode dva od tih rata, jednog vođenog 1948. i drugog 1967.

Evo 15 ključnih momenata u ovom dugotrajnom sukobu:

1. Prvi arapsko-izraelski rat (1948-49)

Prvi arapsko-izraelski rat započeo je nakon završetka britanskog mandata za Palestinu 14. maja 1948. i izraelske deklaracije o nezavisnosti koja se dogodila istog dana.

Nakon 10 mjeseci borbi, sporazumi o primirju ostavili su Izraelu više teritorija nego što je bilo dodijeljeno Planom podjele iz 1947., uključujući zapadni Jerusalim. Jordan je preuzeo kontrolu inaknadno je anektirao ostatak teritorija Britanskog mandata, uključujući veći dio Zapadne obale, dok je Egipat okupirao Gazu.

Od ukupne populacije od oko 1.200.000 ljudi, oko 750.000 palestinskih Arapa je pobjeglo ili protjerano sa svojih teritorija.

2. Šestodnevni rat (1967.)

Godine 1950. Egipat je blokirao Tiranski moreuz od izraelskih brodova, a 1956. Izrael je izvršio invaziju na Sinajsko poluostrvo tokom Suecke krize sa ciljem da ih ponovo otvori.

Iako je Izrael bio primoran da se povuče, dobili su uvjeravanja da će brodska ruta ostati otvorena i da su hitne snage Ujedinjenih naroda raspoređene duž granice dviju zemalja. Međutim, 1967. godine, egipatski predsjednik Nasser je još jednom blokirao Tirani tjesnac Izraelu i zamijenio trupe UNEF-a svojim vlastitim snagama.

U znak odmazde Izrael je pokrenuo preventivni zračni napad na egipatske zračne baze, a Sirija i Jordan se tada pridružio ratu.

Rat je u trajanju od 6 dana ostavio Izraelu kontrolu nad istočnim Jerusalimom, Gazom, Golanskom visoravni, Sinajem i cijelom Zapadnom obalom, sa jevrejskim naseljima osnovanim u ovim područjima kako bi se konsolidirala kontrola .

Kao rezultat Šestodnevnog rata, Izraelci su dobili pristup važnim jevrejskim svetim mjestima, uključujući Zid plača. Zasluge: Wikimedia Commons

3. Olimpijske igre u Münchenu (1972.)

Na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. 8 članova palestinsketeroristička grupa "Crni septembar" uzela je izraelski tim za taoce. 2 sportista su ubijena na tom mjestu, a još 9 je uzeto kao taoce, a vođa grupe Luttif Afif je zahtijevao oslobađanje 234 Palestinca zatočenih u Izraelu i osnivača frakcije Crvene armije koje su držali Zapadni Nijemci.

Usledio je neuspeli pokušaj spasavanja nemačkih vlasti u kojem je ubijeno svih 9 talaca zajedno sa 5 pripadnika Crnog septembra, a izraelska vlada je pokrenula operaciju Gnev Božji kako bi ulovila i ubila sve koji su umešani u zaveru.

4. Camp David Accord (1977.)

U maju, desničarska stranka Likud Menachem Begina odnijela je iznenadnu pobjedu na izborima u Izraelu, dovodeći vjerske židovske stranke u mainstream i ohrabrujući naselja i ekonomsku liberalizaciju.

U novembru je egipatski predsjednik Anwar Sadat posjetio Jerusalem i započeo proces koji bi doveo do povlačenja Izraela sa Sinaja i egipatskog priznanja Izraela u sporazumu iz Camp Davida. Sporazum je također obećao Izrael da će proširiti palestinsku autonomiju u Gazi i na Zapadnoj obali.

5. Invazija na Liban (1982.)

U junu, Izrael je napao Liban kako bi protjerao vodstvo Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) nakon pokušaja atentata na izraelskog ambasadora u Londonu.

U septembru, masakr Palestinaca u logorima Sabra i Shatila uBejrut od strane izraelskih kršćanskih falangističkih saveznika doveo je do masovnih protesta i poziva da se ministar odbrane Ariel Sharon smijeni s funkcije.

Povijesni parlament u julu 1984. doveo je do neugodne koalicije između Likuda i laburista, i u junu 1985. Izrael se povukao iz većeg dijela Libana, ali je nastavio da zauzima usku 'sigurnosnu zonu' duž granice.

6. Prva palestinska intifada (1987-1993)

Godine 1987. Palestinci u Izraelu počeli su protestirati zbog svog marginaliziranog položaja i agitirati za nacionalnu neovisnost. S obzirom na to da se populacija izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali skoro udvostručila sredinom 1980-ih, rastuća palestinska militantnost je uznemirila protiv de-facto aneksije koja se činilo da se događa.

Iako je oko 40% palestinske radne snage radilo u Izrael, uglavnom su bili zaposleni na poslovima nekvalifikovane ili polukvalifikovane prirode.

Godine 1988. Yasser Arafat je formalno proglasio uspostavljanje palestinske države, uprkos činjenici da PLO nije imao kontrolu nad bilo kojom teritorijom i bio je držan biti teroristička organizacija od strane Izraela.

Prva intifada postala je uglavnom spontana serija demonstracija, nenasilnih akcija poput masovnih bojkota i odbijanja Palestinaca da rade u Izraelu, i napada (kao što su kamenje, molotovljevi kokteli i povremeno vatreno oružje) na Izraelce.

Tokom šestogodišnje Intifade, izraelska vojska je ubila od 1.162-1.204Palestinci – od kojih je 241 dijete – i uhapšeno više od 120.000. Jedna novinarska računica pokazuje da je samo u Pojasu Gaze od 1988. do 1993. oko 60.706 Palestinaca zadobilo povrede od pucnjave, premlaćivanja ili suzavca.

7. Deklaracija iz Osla (1993.)

Yasser Arafat i izraelski premijer Yitzhak Rabin poduzeli su korake ka miru između svoje dvije zemlje, uz posredovanje Billa Clintona.

Planirali su palestinsku samoupravu i formalno zaključili Prvi Intifada. Nasilje palestinskih grupa koje odbacuju Deklaraciju nastavlja se do danas.

Između maja i jula 1994. Izrael se povukao iz većeg dela Gaze i Jerihona, dozvoljavajući Jaseru Arafatu da premesti administraciju PLO-a iz Tunisa i da uspostavi Palestinsku nacionalnu vlast . Jordan i Izrael su također potpisali mirovni sporazum u oktobru.

Godine 1993. Yasser Arafat i izraelski premijer Yitzhak Rabin poduzeli su korake ka miru između njihove dvije zemlje uz posredovanje Billa Clintona.

Privremeni sporazum o prijenosu daljnje autonomije i teritorije na Palestinsku nacionalnu vlast u septembru 1995. otvorio je put za Hebronski protokol iz 1997., memorandum Wye River iz 1998. i 'Mapu puta za mir' iz 2003. godine.

Ovo je bilo uprkos Likudovom izbornom uspehu u maju 1996. kada je Benjamin Netanyahu došao na vlast – Netanyahu je obećao da će zaustaviti dalje ustupke i širenje naseljameđutim nastavljeno.

8. Povlačenje iz Libana (2000.)

U maju, Izrael se povukao iz južnog Libana. Međutim, dva mjeseca kasnije, prekinuli su razgovori između premijera Baraka i Yassera Arafata oko vremena i obima predloženog daljeg povlačenja Izraela sa Zapadne obale.

U septembru je lider Likuda Ariel Sharon posjetio lokaciju u Jerusalimu za koju je poznato da Jevrejima kao Brdo hrama, a Arapima kao Al-Haram-al-Sharif. Ova vrlo provokativna posjeta izazvala je novo nasilje, poznato kao Druga intifada.

9. Druga palestinska intifada – 2000-2005

Novi val nasilnih protesta izbio je između Palestinaca i Izraelaca nakon Sharonove posjete Temple Mount/Al-Haram-al-Sharif – Sharon je potom postao premijer Izraela u januaru 2001. i odbio je nastaviti mirovne pregovore.

Između marta i maja 2002. godine, izraelska vojska je pokrenula operaciju Odbrambeni štit na Zapadnoj obali nakon značajnog broja palestinskih samoubilačkih bombaških napada – najveću vojnu operaciju na Zapadnoj obali. Zapadna obala od 1967.

U junu 2002. Izraelci su počeli da grade barijeru oko Zapadne obale; često je odstupao od dogovorene linije prekida vatre na Zapadnoj obali prije 1967. godine. Mapa puta iz 2003. – kako su je predložile EU, SAD, Rusija i UN – pokušala je riješiti sukob, a i Palestinci i Izraelci su podržali plan.

Izraelski vojnici u Nablusu tokomOperacija Odbrambeni štit. CC / Izraelske odbrambene snage

10. Povlačenje iz Gaze (2005.)

U septembru, Izrael je povukao sve jevrejske naseljenike i vojsku iz Gaze, ali je zadržao kontrolu nad zračnim prostorom, obalnim vodama i graničnim prijelazima. Početkom 2006. Hamas je pobijedio na palestinskim izborima. Raketni napadi iz Gaze su eskalirali, a naišli su na sve veće izraelsko nasilje u znak odmazde.

U junu je Hamas uzeo Gilada Shalita, izraelskog vojnika, za taoca i tenzije su naglo porasle. Na kraju je pušten u oktobru 2011. u zamjenu za 1.027 zatvorenika u dogovoru koji su posredovali Njemačka i Egipat.

Između jula i avgusta došlo je do izraelskog upada u Liban, koji je eskalirao u Drugi libanski rat. U novembru 2007. Konferencija u Annapolisu je po prvi put uspostavila 'rješenje dvije države' kao osnovu za buduće mirovne pregovore između Palestinske vlasti i Izraela.

11. Invazija na Gazu (2008)

U decembru je Izrael pokrenuo višemjesečnu invaziju punog razmjera kako bi spriječio Hamas u izvođenju daljnjih napada. Ubijeno je između 1.166 i 1.417 Palestinaca; Izraelci su izgubili 13 ljudi.

12. Netanyahuova četvrta vlada (2015.)

U maju je Netanyahu formirao novu koalicionu vladu s desničarskom strankom Bayit Yehudi. Sljedeće godine pridružila se još jedna desničarska stranka, Yisrael Beitenu.

U novembru je Izrael prekinuo kontakt s Evropskom unijomzvaničnici koji su bili u razgovorima s Palestincima oko odluke da se roba iz jevrejskih naselja označi kao roba iz jevrejskih naselja, a ne iz Izraela.

U decembru 2016. Izrael je prekinuo veze sa 12 zemalja koje su glasale za rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se osuđuje naseljavanje zgrada. To se dogodilo nakon što su se SAD po prvi put suzdržale od glasanja, umjesto da su iskoristile svoj veto.

U junu 2017. počela je izgradnja prvog novog jevrejskog naselja na Zapadnoj obali nakon 25 godina. To je uslijedilo nakon što je donesen zakon koji je retroaktivno legalizirao desetine jevrejskih naselja koja su izgrađena na privatnoj palestinskoj zemlji na Zapadnoj obali.

13. SAD su podigle paket vojne pomoći Izraelu (2016.)

U septembru 2016. SAD su dogovorile paket vojne pomoći vrijedan 38 milijardi dolara u narednih 10 godina – najveći posao te vrste u istoriji SAD-a. U prethodnom paktu, koji je istekao 2018. godine, Izrael je primao 3,1 milijardu dolara svake godine.

14. Američki predsjednik Donald Trump priznao je Jerusalem kao glavni grad Izraela (2017.)

U potezu bez presedana, Donald Trump je priznao Jerusalem kao glavni grad, što je izazvalo dodatno uznemirenje i podjele u arapskom svijetu i naišlo na osudu nekih zapadnih saveznika. Godine 2019. proglasio se 'najpro-izraelskim predsjednikom SAD-a u istoriji'.

15. Posredovan je prekid vatre između Izraela i Palestine (2018.)

UN i Egipat pokušali su posredovati u dugoročnomprimirje između dvije države, nakon naglog porasta krvoprolića na granici Gaze. Izraelski ministar obrane Avigdor Liberman podnio je ostavku u znak protesta zbog prekida vatre i povukao stranku Yisrael Beteinu iz koalicione vlade.

Dvije sedmice nakon primirja došlo je do niza protesta i manjih incidenata, ali je njihov intenzitet postepeno opadao .

16. Obnovljeno nasilje prijeti ratom (2021.)

U proljeće 2021. mjesto Brdo hrama/Al-Haram-al-Sharif ponovo je postalo političko bojno polje kada su uslijedili brojni sukobi između izraelske policije i Palestinaca zbog Ramazana.

Hamas je izdao ultimatum izraelskoj policiji da ukloni svoje snage sa mjesta, što je, kada nije bilo ispunjeno, praćeno raketama ispaljenih na južni Izrael – u narednim danima palestinski militanti su nastavili slati preko 3.000 u to područje.

U znak odmazde uslijedile su desetine izraelskih zračnih napada na Gazu, uništavajući blokove kula i sisteme militantnih tunela, pri čemu su ubijeni mnogi civili i Hamasovi zvaničnici. U gradovima s mješovitim jevrejskim i arapskim stanovništvom na ulicama su izbili masovni nemiri koji su uzrokovali stotine hapšenja, a Lod u blizini Tel Aviva proglasio je vanredno stanje.

S obzirom da je popuštanje tenzija malo vjerovatno, UN strahuju od 'potpune rat razmjera" između dvije strane mogao bi se nazirati na horizontu kako se decenijama stara kriza nastavlja.