Od uspona Napoleona ranih 1800-ih do sve napetije politike uoči početka Prvog svjetskog rata, nacionalizam se pokazao kao jedan od definišu političke snage modernog svijeta.

Počevši od pokreta za nezavisnost protiv kolonijalnih sila, nacionalizam je oblikovao svijet u kojem danas živimo više nego što se to često priznaje. Ona ostaje moćno ideološko oruđe i danas jer je Evropa počela da reaguje protiv promena i ekonomskih padova tako što je ponovo glasala za stranke koje obećavaju da će sačuvati skup vrednosti i promovisati osećaj nostalgičnog nacionalnog identiteta.

Šta je nacionalizam ?

Nacionalizam se zasniva na ideji da nacija, definisana zajedničkom grupom karakteristika, kao što su religija, kultura, etnička pripadnost, geografija ili jezik, treba da ima sposobnost samoopredeljenja i da sama sobom upravlja, kao i da bude u stanju da očuva i ponosi se svojom tradicijom i istorijom.

Početkom 19. veka, granice Evrope bile su daleko od fiksnih entiteta, i uglavnom se sastojala od niza manjih država i kneževine. Ujedinjenje mnogih evropskih nacija suočenih s Napoleonovim ratovima za ekspanziju – i opresivnom prirodom imperijalnog osvajanja – navelo je mnoge da počnu razmišljati o prednostima udruživanja s drugim državama koje su imale sličnejezika, kulturne prakse i tradicije u veće, moćnije entitete koji bi bili u stanju da se brane od potencijalnih agresora.

Tako su i oni koji su pretrpjeli carsku vladavinu političara i kraljeva u dalekim mjestima počeli sve više rasti umorni od nedostatka političkog djelovanja i kulturnog ugnjetavanja.

Ali, iako su ove nove teorije i ideje možda tinjale ispod površine, potreban je snažan, harizmatični vođa da ih artikuliše na način koji dovoljno uzbuđuje ljude da stati iza njih i djelovati, bilo da se radi o pobuni ili odlasku do glasačke kutije. Zaokružili smo 6 najvažnijih figura nacionalizma 19. stoljeća, čije su vodstvo, strast i rječitost pomogli da se potakne velike promjene.

1. Toussaint Louverture

Čuven po svojoj ulozi u Haićanskoj revoluciji, Louverture (čije ime doslovno potiče od riječi za "otvaranje") bio je vjernik principa Francuske revolucije. Dok su Francuzi ustali protiv svojih opresivnih gospodara, on je kanalizirao revolucionarni duh na ostrvu Haiti.

Većina stanovništva ostrva bili su robovi sa malo ili bez prava prema kolonijalnom zakonu i društvu. Ustanak, koji je predvodio Louverture, bio je krvav i brutalan, ali je na kraju bio uspješan i inspirisan počecima francuskog nacionalizma hiljadama milja daleko, preko Atlantskog okeana.

Mnogisada gledajte na Haićansku revoluciju – koja je kulminirala 1804. – kao najutjecajniju revoluciju u povijesti, a uloga Toussaint Louverturea u njenom donošenju cementira ga kao jednog od najranijih zagovornika nacionalizma.

2. Napoleon Bonaparte

Francuska revolucija iz 1789. zastupala je vrijednosti l iberté, égalité, fraternité i na tim idealima je Napoleon zastupao svoj vlastiti brend ranog nacionalizma. Kao navodni centar prosvijećenog svijeta, Napoleon je svoje pohode vojne ekspanzije (i 'prirodnih' francuskih granica) opravdavao na osnovu toga da je Francuska takodje širila svoje prosvijećene ideale.

Ne iznenađuje da je ovo vratio da ugrize Francuze. Ideja nacionalizma koju su širili, a koja je uključivala ideje poput prava na samoopredjeljenje, slobodu i jednakost, činila se još dalje od stvarnosti za one čije je pravo na samoopredjeljenje i slobodu oduzeto francuskim osvajanjem njihovih zemalja.

3. Simon Bolivar

Nadimak El Libertador (Oslobodilac), Bolivar je doveo veći dio Južne Amerike do nezavisnosti od Španije. Nakon što je otputovao u Evropu kao tinejdžer, vratio se u Južnu Ameriku i pokrenuo kampanju za nezavisnost, koja je na kraju uspjela.

Međutim, Bolivar je možda stekao nezavisnost za novu državu Velika Kolumbija (koja se sastoji od današnje Venecuele , Kolumbija, Panama iEkvador), ali se pokazalo teškim zadržati tako ogromnu kopnenu masu i različite teritorije kao jedno tijelo ujedinjeno protiv bilo kakvih potencijalnih daljnjih napada iz Španije ili novih nezavisnih Sjedinjenih Država.

Gran Colombia je raspuštena 1831. i provalila u nasljednika države. Danas mnoge zemlje na sjeveru Južne Amerike priznaju Bolivara kao nacionalnog heroja i koriste njegovu sliku i sjećanje kao okupljalište za nacionalni identitet i ideje nezavisnosti.

4. Giuseppe Mazzini

Jedan od arhitekata Risorgimenta (talijansko ujedinjenje), Mazzini je bio talijanski nacionalist koji je vjerovao da Italija ima jedinstven identitet i dijeli kulturnu tradiciju koju treba ujediniti u cjelinu. Zvanično ponovno ujedinjenje Italije završeno je do 1871. godine, godinu prije nego što je Mazzini umro, ali nacionalistički pokret koji je započeo nastavio se u obliku iredentizma: ideja da svi etnički Italijani i područja koja govore većinski talijanski također treba biti apsorbirana u novu naciju Italije.

Mazzinijev brend nacionalizma postavio je pozornicu za ideju demokratije u republikanskoj državi. Pojam kulturnog identiteta kao najvažnijeg i vjera u samoopredjeljenje uticali su na mnoge političke vođe 20. stoljeća.

Giuseppe Mazzini

Image Credit: Public Domain

5. Daniel O’Connell

Daniel O’Connell, također nadimak Osloboditelj, bio je irski katolik koji je bioglavna ličnost u predstavljanju irske katoličke većine u 19. stoljeću. Irsku su Britanci kolonizirali i vladali njome nekoliko stotina godina: O'Connellov cilj je bio da natjera Britaniju da Irskoj dodijeli poseban irski parlament, povrativši određeni stupanj nezavisnosti i autonomije za Irski narod, i za katoličku emancipaciju.

O'Connell je uspio postići da se 1829. usvoji Zakon o rimokatoličkoj pomoći: Britanci su postajali sve zabrinutiji zbog građanskih nemira u Irskoj ako bi se dalje odupirali. O’Connell je kasnije izabran za poslanika i nastavio je agitirati za Irish Home Rule iz Vestminstera. Kako je vrijeme odmicalo, sve su ga više optuživali za prodaju jer je i dalje odbijao da podrži uzimanje oružja u potrazi za neovisnošću.

Irski nacionalizam nastavio je mučiti Britance skoro još 100 stotina godina, kulminirajući u Irski rat za nezavisnost (1919-21).

6. Otto von Bismarck

Mozak njemačkog ujedinjenja 1871. godine, Bizmark je kasnije još dvije decenije služio kao prvi njemački kancelar. Njemački nacionalizam počeo je da uzima maha početkom 19. stoljeća, a filozofi i politički mislioci nalazili su sve više razloga da opravdaju jedinstvenu njemačku državu i identitet. Pruski vojni uspjesi i oslobodilački rat (1813-14) također su pomogli u stvaranju značajnog osjećaja ponosa i entuzijazma zaideja.

Bizmark je bio čovjek koji je ovo zaista i ostvario: da li je ujedinjenje bilo dio šireg glavnog plana za proširenje pruske moći ili je zasnovano na istinskim idejama nacionalizma i želji za ujedinjenjem ljudi koji govore njemački, ostaje žestoka rasprava od strane istoričara.

Bismarck u svojoj studiji (1886.)

Image Credit: A. Bockmann, Lübeck / Public Domain

Nacionalizam u 19. stoljeću rođen je iz militarizam i želja za slobodom od ugnjetavanja stranih sila ili imperija. Međutim, naslijeđe slobode i političkog samoopredjeljenja koje su ovi ljudi u početku zagovarali brzo se raspalo u unutrašnje sukobe nacija, sporove oko granica i svađe oko istorije, što je na kraju pomoglo da se pokrene Prvi svjetski rat.