Afganistan je bio opustošen ratom veći dio 21. stoljeća: to je i dalje najduži rat koji su Sjedinjene Države ikada vodile. Dvije decenije nestabilne politike, nedostatak infrastrukture, kršenja ljudskih prava i izbjeglička kriza učinili su život u Afganistanu nesigurnim i nestabilnim. Čak i kada se ratno stanje završi, biće potrebne decenije da se dogodi značajan oporavak. Ali kako je ova nekada kulturna, prosperitetna nacija razdražena ratom?

Zašto je rat počeo?

1979. godine Sovjeti su napali Afganistan, navodno da stabilizuju novu socijalističku vladu koja je postavljena nakon državnog udara. Nije iznenađujuće da su mnogi Afganistanci bili duboko nesretni zbog ovog stranog uplitanja, pa su izbile pobune. Sjedinjene Države, Pakistan i Saudijska Arabija su pomogli ovim pobunjenicima dajući im oružje za borbu protiv Sovjeta.

Talibani su se pojavili nakon sovjetske invazije. Mnogi su pozdravili njihovu pojavu 1990-ih: godine korupcije, borbe i stranog uticaja učinili su svoj danak stanovništvu. Međutim, iako je bilo početnih pozitivnih rezultata za dolazak talibana, režim je brzo postao ozloglašen po svojoj brutalnoj vladavini. Oni su se pridržavali strogog oblika islama i provodili šerijatski zakon: to je uključivalo ozbiljno ograničenježenskih prava, prisiljavajući muškarce da puštaju bradu i pokušavajući da smanje 'zapadni utjecaj' u područjima koja su kontrolirali zabranom televizije, bioskopa i muzike. Također su uveli šokantan sistem nasilnog kažnjavanja za one koji su prekršili talibanska pravila, uključujući javna pogubljenja, linč, smrt kamenovanjem i amputacije.

Do 1998. Talibani su uz pomoć oružja koje je isporučilo SAD kontrolirali oko 90 % Avganistana. Oni su također imali uporište u Pakistanu: mnogi vjeruju da su članovi osnivači talibana školovali u pakistanskim vjerskim školama.

Sbacivanje talibana (2001-2002)

11. septembra 2001. četiri američka avione su oteli pripadnici al-Kaide koji su trenirali u Afganistanu, a koji su bili utočište u talibanskom režimu. 3 otmice uspješno su se srušila na tornjeve blizance i Pentagon, ubivši gotovo 3000 ljudi i izazvali seizmičke udarne valove širom svijeta.

Nacije širom svijeta – uključujući i Afganistan, koji je ponudio utočište Osami bin Ladenu i Al-Kaida – osudila je razorni napad. Američki predsjednik George W. Bush najavio je takozvani 'Rat protiv terorizma' i zahtijevao da talibanski vođa isporuči pripadnike Al-Kaide u Sjedinjene Države.

Kada je ovaj zahtjev odbijen, Sjedinjene Države Države, do tog trenutka u savezu sa Britancima, počele su da prave planove za rat. Njihova strategija je bila efektivno davanjepodrška, naoružanje i obuka antitalibanskim pokretima unutar Afganistana, s ciljem svrgavanja talibana – dijelom u prodemokratskom potezu, a dijelom radi postizanja vlastitih ciljeva. To je postignuto u roku od nekoliko mjeseci: početkom decembra 2001. talibansko uporište Kandahar je palo.

Međutim, uprkos opsežnim naporima da se locira Bin Laden, postalo je jasno da ga neće biti lako uhvatiti. Do decembra 2001. izgledalo je da je pobjegao u planine Pakistana, uz pomoć nekih snaga koje su navodno bile u savezu sa Sjedinjenim Državama.

Okupacija i obnova (2002-9)

Nakon uklanjanja Talibana s vlasti, međunarodne snage počele su se fokusirati na napore za izgradnju nacije. Koalicija američkih i avganistanskih trupa nastavila je da se bori zbog napada talibana, dok je sastavljen novi ustav, a prvi demokratski izbori održani su u oktobru 2004.

Međutim, uprkos obećanju Georgea Busha o ogromnim finansijskim ulaganja i pomoći za Afganistan, većina novca nije se pojavila. Umjesto toga, prisvojio ga je američki Kongres, gdje je otišao na obuku i opremanje afganistanskih snaga sigurnosti i milicije.

Iako je ovo bilo korisno, nije učinilo ništa da se Afganistan opremi osnovnom infrastrukturom za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i poljoprivreda. Nedostatak razumijevanja avganistanske kulture – posebno u ruralnim područjimaoblasti – takođe je doprinelo poteškoćama u investicijama i infrastrukturi.

U 2006. godini trupe su po prvi put raspoređene u provinciji Helmand. Helmand je bio talibansko uporište i jedan od centara proizvodnje opijuma u Afganistanu, što znači da su britanske i američke snage bile posebno željne da preuzmu kontrolu nad tim područjem. Borbe su se produžile i i dalje traju – kako su se žrtve povećavale, sve je veći pritisak na britansku i američku vladu da počnu povlačiti trupe iz Afganistana, dok se javno mnijenje postepeno okreće protiv rata.

Oficir iz Royal Ghurkha Rifles (RGR) prateći svog avganistanskog kolegu prije ulaska u selo Saidan blizu Gereshka, Afganistan, na prvi dan operacije Omid Char.

Image Credit: Cpl Mark Webster / CC (Open Government Licence)

Tihi porast (2009-14)

U 2009., novoizabrani predsjednik Obama je potvrdio američke obaveze u Afganistanu, poslavši preko 30.000 dodatnih vojnika, čime je ukupan broj američkih vojnika tamo preko 100.000. Teoretski, oni su obučavali avganistansku vojsku i policiju, kao i pomagali u održavanju mira i jačanju civilnog razvoja i infrastrukturnih projekata. Pobjede poput hapšenja i ubistva Osame bin Ladena u Pakistanu (2011.) pomogle su da se javno mnijenje SAD-a zadrži na strani.

Uprkos ovoj dodatnoj sili, pokazalo se da su izbori okaljani prijevarom, nasiljemi ometanje od strane Talibana, porast smrtnih slučajeva civila, a nastavljeni su atentati i bombaški napadi na visoke ličnosti i politički osjetljive lokacije. Zapadne sile su nastavile da obećavaju sredstva pod uslovom da afganistanska vlada preduzme korake u borbi protiv korupcije i zatraži mir s Pakistanom.

Do 2014. godine, NATO snage su dale komandu nad vojnim i sigurnosnim operacijama afganistanskim snagama, i Britanija i Sjedinjene Države službeno su okončale borbene operacije u Afganistanu. Ovaj korak ka povlačenju nije utjecao na smirivanje situacije na terenu: nasilje je nastavilo rasti, prava žena i dalje su kršena, a smrtnost civila je i dalje visoka.

Talibani se vraćaju (2014-danas)

Dok su talibani bili prisiljeni s vlasti i izgubili većinu svojih glavnih uporišta u zemlji, oni su bili daleko od toga da nestanu. Kako su se snage NATO-a spremale da se povuku, talibani su počeli da se ponovo pojavljuju, što je dovelo do toga da SAD i NATO zadrže svoje prisustvo u zemlji umjesto da ga ozbiljno smanje kako su prvobitno namjeravali. Nasilje je izbilo širom zemlje, a posebno žarište napada bile su parlamentarne zgrade u Kabulu.

Godine 2020. Sjedinjene Države su potpisale mirovni sporazum s talibanima, čiji je cilj bio mir u Afganistanu. Dio dogovora je bio da će Afganistan osigurati da nikakvi teroristi ili potencijalni teroristi neće biti utočište: talibanizakleli su se da jednostavno žele islamsku vladu u svojoj zemlji i da neće predstavljati prijetnju drugim nacijama.

Milioni Afganistanaca su patili i nastavljaju to činiti pod talibanima i strogim ograničenjima šerijatskog zakona. Mnogi također vjeruju da su Talibani i Al-Kaida praktično nerazdvojni. Smatra se da je pored 78.000 civila ubijenih u proteklih 20 godina, preko 5 miliona Afganistanaca raseljeno, bilo unutar svoje zemlje ili su pobjegli kao izbjeglice.

U aprilu 2021., novi američki predsjednik Joe Bajden se obavezao da će ukloniti sve američke trupe osim 'bitnih' iz Afganistana do septembra 2021., 20. godišnjice napada 11. septembra. Ovo je ostavilo ranjivu avganistansku vladu koju podržava Zapad otvorenu za potencijalni kolaps, kao i za izglede za humanitarnu krizu ako se talibani ponovo oporave. Međutim, s obzirom da je američka javnost podržavala tu odluku, SAD su nastavile povlačiti trupe iz Afganistana.

U roku od 6 sedmica, talibani su munjevito oživjeli, zauzevši glavne avganistanske gradove, uključujući, u avgustu 2021., Kabul. Talibani su odmah proglasili rat 'gotovim' s stranim silama koje su evakuirale zemlju. Ostaje da se vidi da li je to istina ili ne.