Ovaj članak je uređeni transkript Uzroci Prvog svjetskog rata s Margaret MacMillan na Historijskom hitu Dana Snowa, prvo emitiranje 17. decembra 2017. Cijelu epizodu možete poslušati ispod ili cijeli podcast besplatno na Acast-u.

Do Prvog svjetskog rata, Austro-Ugarska je opstala veoma dugo kao niz zbrka i kompromisa.

Carstvo je bilo rašireno na ogromnom dijelu centralnu i istočnu Evropu, koja obuhvata današnje države Austrije i Mađarske, kao i Češku, Slovačku, Sloveniju, Bosnu, Hrvatsku i dijelove sadašnje Poljske, Rumunije, Italije, Ukrajine, Moldavije, Srbije i Crne Gore.

Pojam zajedničkog nacionalnog identiteta uvijek je bio problem s obzirom na različitu prirodu unije i broj uključenih etničkih grupa – od kojih je većina bila željna formiranja vlastite nacije.

Ipak, sve do uspona nacionalizma u godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, Carstvo je uspjelo da inkorporira stepen samoupravljanja, s određenim nivoima decentralizacije koji djeluju zajedno sa središnjom vladom.

Različite dijete – uključujući Ugarsku dijetu i Hrvatsko-slavonsku dijetu – i sabori omogućili su podanicima Carstva da osete određeni osjećaj dvojnosti -identitet.

Nikad nećemo znati sa sigurnošću, ali bez udruženih snaga nacionalizma u Prvom svjetskom ratu, moguće je daAustro-Ugarska je mogla nastaviti u 20. i 21. stoljeće kao neka vrsta prototipa za Evropsku uniju.

Moglo je biti i dobar sluga Kajzera i ponosan na Austro-Ugarsku i identificirajte se kao Čeh ili Poljak.

Ali, sve više, kako se bližio Prvi svjetski rat, nacionalistički glasovi počeli su insistirati da ne možete biti oboje. Poljaci bi trebalo da žele nezavisnu Poljsku, kao što svaki pravi Srbin, Hrvat, Čeh ili Slovak treba da traži nezavisnost. Nacionalizam je počeo da kida Austro-Ugarsku.

Opasnost srpskog nacionalizma

Ključni donosioci odluka u Austro-Ugarskoj hteli su da uđu u rat sa Srbijom neko vrijeme.

Načelnik austrijskog generalštaba Conrad von Hötzendorf je desetak puta prije 1914. pozivao na rat sa Srbijom. To je bilo zato što je Srbija rasla na moći i postajala magnet za južnoslave ljudi, uključujući Slovence, Hrvate i Srbe, od kojih je većina živjela u Austro-Ugarskoj.

Conrad von Hötzendorf je desetak puta pozivao na rat sa Srbijom prije 1914.

Za Austrougarska, Srbija je bila egzistencijalna pretnja. Ako je Srbija imala svoj put i Južni Sloveni počeli da odlaze, onda je sigurno bilo samo pitanje vremena kada će Poljaci na severu poželeti da odu.

U međuvremenu, Rusini su počeli da razvijaju nacionalnu svest da može dovesti do toga da požele da se pridružesa Ruskim Carstvom, a Česi i Slovaci su već tražili sve veću moć. Srbija je morala biti zaustavljena da bi Carstvo opstalo.

Kada je nadvojvoda Franc Ferdinand ubijen u Sarajevu, Austro-Ugarska je imala savršen izgovor za rat sa Srbijom.

Ubistvo nadvojvode Franca Ferdinanda bio je savršen izgovor za rat sa Srbijom.

Podržani od Njemačke, austrougarski lideri su iznijeli listu zahtjeva – poznatih kao Julski ultimatum – Srbiji za koje su vjerovali da će nikada ne biti prihvaćen. Naravno, Srbi, koji su dobili samo 48 sati da odgovore, prihvatili su devet predloga, ali samo delimično jedan. Austro-Ugarska je objavila rat.