Kratkotrajna Vajmarska Republika je istorijski naziv za nemačku predstavničku demokratiju u godinama od 1919. do 1933. Naslijedila je Carsku Nemačku i završila kada je Nacistička partija došla na vlast.

Republika je doživjela značajna dostignuća nacionalne politike, kao što su progresivna poreska i valutna reforma. Ustav je također zajamčio jednake mogućnosti za žene u raznim sferama.

Vajmarsko društvo je bilo prilično napredno u tom danu, sa obrazovanjem, kulturnim aktivnostima i liberalnim stavovima koji su cvjetali.

S druge strane , slabosti kao što su društveno-politički sukobi, ekonomske poteškoće i rezultirajući moralni propadanje mučili su Njemačku tokom ovih godina. Nigdje to nije bilo očiglednije nego u glavnom gradu Berlinu.

1. Politička nesloga

Od početka, politička podrška u Weimarskoj Republici bila je fragmentirana i obilježena sukobima. Nakon njemačke revolucije od 1918. do 1919., koja se dogodila na kraju Prvog svjetskog rata i dovela do kraja Carstva, na vlast je došla Socijaldemokratska partija Njemačke (SDP) lijevog centra.

Socijaldemokrate su uspostavile parlamentarni sistem, koji se sukobio sa čistijim socijalističkim ambicijama revolucionarnih levičarskih grupa, poput Komunističke partije (KPD) i radikalnijih socijaldemokrata. Desničarske nacionalističke i monarhističke grupe bile sutakođe protiv Republike, preferirajući autoritarni sistem ili povratak u dane Carstva.

Obe strane su bile razlog za zabrinutost za stabilnost slabe države ranog Vajmarskog perioda. Pobune komunističkih i ljevičarskih radnika, kao i desničarske akcije poput neuspjelog pokušaja Kapp-Luttwitzovog puča i puča u pivnici, istakle su nezadovoljstvo trenutnom vladom iz cijelog političkog spektra.

Ulično nasilje u glavnom gradu i druge gradovi je bio još jedan znak nesloge. Komunistička Roter Frontkämpferbund paravojna grupa često se sukobljavala s desnim krilom Freikorps, sastavljenim od nezadovoljnih bivših vojnika i kasnije činivši redove ranih SA ili Smeđokošuljaša .

Na svoju diskreditaciju, socijaldemokrati su sarađivali sa Freikorpsom u gušenju Spartakove lige, posebno hapšenju i ubijanju Roze Luksemburg i Karla Libknehta.

U roku od 4 godine nasilne krajnje desničarske paravojske bacili su svoju podršku iza Adolfa Hitlera, kojeg je vlada u Weimaru relativno mazila, koji je služio samo 8 mjeseci zatvora zbog pokušaja preuzimanja vlasti u pivskom puču.

Freikorps u puču Kapp-Luttwitz , 1923.

2. Ustavna slabost

Mnogi vide Vajmarski ustav kao manjkav zbog njegovog sistema proporcionalne zastupljenosti, kao i zbog posljedica izbora 1933. godine. Oni to kriveza generalno slabe koalicione vlade, iako bi se to moglo pripisati i ekstremnim ideološkim podjelima i interesima unutar političkog spektra.

Štaviše, predsjednik, vojna i državna vlada imale su snažna ovlaštenja. Član 48 dao je predsjedniku ovlasti da izdaje dekrete u 'vanrednim situacijama', nešto što je Hitler koristio za donošenje novih zakona bez konsultacija s Rajhstagom.

3. Ekonomske poteškoće

Reparacije dogovorene Versajskim ugovorom uticale su na državnu kasu. Kao odgovor, Njemačka je propustila neka plaćanja, što je navelo Francusku i Belgiju da pošalju trupe da zauzmu industrijske rudarske operacije u regiji Ruhr u januaru 1923. Radnici su odgovorili 8 mjeseci štrajkova.

Uskoro je rastuća inflacija postala hiperinflacija i Njemačka srednja klasa je u velikoj mjeri patila sve dok se ekonomska ekspanzija, potpomognuta američkim zajmovima i uvođenjem rentenske marke, nije nastavila sredinom decenije.

Godine 1923., na vrhuncu hiperinflacije, cijena vekne hleba bila je 100 milijardi maraka, u poređenju sa 1 markom prije samo 4 godine.

Hiperinflacija: novčanica od pet miliona maraka.

4. Sociokulturna slabost

Dok se liberalna ili konzervativna društvena ponašanja ne mogu apsolutno ili proizvoljno okarakterizirati kao „slabosti“, ekonomske poteškoće vajmarskih godina ipak su doprinijele ekstremnom i očajničkom ponašanju. Sve veći broj žena, kao imuškarci i omladina, okrenuli su se aktivnostima poput prostitucije, koje je država djelimično sankcionirala.

Iako su društveni i ekonomski stavovi liberalizirani dijelom zbog nužde, nisu bili bez svojih žrtava. Osim prostitucije, cvjetala je i ilegalna trgovina teškim drogama, posebno u Berlinu, a sa njom i organizirani kriminal i nasilje.

Ekstremna permisivnost urbanog društva šokirala je mnoge konzervativce, produbljujući političke i društvene podjele u Njemačkoj.