Dana 7. maja 1945. veliki admiral Donitz, koji je stavljen na čelo Trećeg Rajha nakon Hitlerovog samoubistva nedelju dana ranije, sastao se sa višim savezničkim oficirima, iz Britanije, Amerike, Francuske i Rusije, u Reimsu u Francuskoj i ponudio punu predaja, čime je službeno okončan sukob u Evropi.

Ne samo kraj borbi

Dan pobjede u Evropi, ili kako je poznatije Dan pobjede, slavio je cijeli Britanije, a 8. maj je proglašen državnim praznikom. Ali kako se širila vijest o događajima u Francuskoj, hiljade ljudi izašlo je na ulice kako bi se radovali kraju jednog od najtežih perioda u historiji svoje zemlje.

Kraj rata značio je kraj racioniranja hrane, vode za kupanje i odjeće; okončanje bespilotnih letjelica njemačkih bombardera i razaranja koja su uzrokovala njihova korisna opterećenja. To je također značilo da bi se hiljade djece, evakuiranih evakuiranih iz svojih domova radi sigurnosti, moglo vratiti kućama.

Vojnici koji su godinama bili odsutni također će se vraćati svojim porodicama, ali mnogo više neće.

Kada je vijest počela da se širi, stanovništvo je nestrpljivo čekalo pored bežične mreže da vidi jesu li vijesti istinite. Čim je stigla potvrda, u vidu prenosa iz Nemačke, osećaj napetosti se oslobodio u talasu radostiproslava.

Bunting je bio okačen na svakoj većoj ulici u zemlji, a ljudi su plesali i pevali, pozdravljajući kraj rata i priliku da ponovo izgrade svoje živote.

Kraljevski veseljaci

Sljedećeg dana počele su službene proslave, a London je posebno bio pun veseljaka koji su bili uzbuđeni što čuju svoje vođe i slave obnovu Britanije. Kralj Džordž VI i kraljica su osam puta pozdravili okupljeno mnoštvo sa balkona Bakingemske palate uz veliko klicanje.

Među narodom su još dve kraljevske porodice uživale u ovoj važnoj prilici, princeze, Elizabeta i Margaret. Bilo im je dozvoljeno, u ovoj jedinstvenoj prilici, da se pridruže stranci na ulici; pomiješali su se s gomilom i podijelili radost svog naroda.

Princeze, Elizabeta (lijevo) i Margaret (desno), uz bok svojih roditelja, kralja i kraljicu, pozdravljaju okupljene gužve oko Buckinghamske palače, prije nego što su krenuli na ulice Londona kako bi se pridružili zabavi.

Oličen ponos jedne zemlje

U 15.00 8. maja Winston Churchill se obratio ljudima koji su se okupili na Trafalgar trgu. Odlomak njegovog govora pokazuje vrstu ponosnog i trijumfalnog osjećaja koji je tog dana ispunio srca Britanaca:

“Mi smo bili prvi, na ovom drevnom ostrvu, koji je izvukao mač protiv tiranije. Nakon nekog vremena ostali smo sasvim sami protivnajveća vojna moć koja je viđena. Cijelu godinu smo bili sami. Tamo smo stajali, sami. Da li je neko hteo da popusti? [Publika viče „Ne.“] Jesmo li bili potišteni? [“Ne!”] Svjetla su se ugasila i bombe su pale. Ali svaki muškarac, žena i dijete u zemlji nisu pomišljali da odustanu od borbe. London to može podnijeti. Tako smo se nakon dugih mjeseci vratili iz ralja smrti, iz usta pakla, dok se cijeli svijet čudio. Kada će ugled i vjera ove generacije engleskih muškaraca i žena propasti? Kažem da će se u dugim godinama ne samo ljudi ovog ostrva već i sveta, gde god ptica slobode cvrkuće u ljudskim srcima, osvrnuti se na ono što smo uradili i reći će „ne očajavaj, uradi ne popuštajte nasilju i tiraniji, marširajte pravolinijski i umrite ako bude potrebno-nepokoreni.”

Rat se nastavlja na Istoku

Što se britanske vlade i oružanih snaga tiče, bilo je još jedan rat za vođenje na Pacifiku. Amerikanci su ih podržavali u njihovoj evropskoj borbi, a sada će im Britanci zauzvrat pomoći protiv Japana.

Malo su znali da će ovaj sukob biti doveden do brzog i neslavnog kraja manje od četiri mjeseca kasnije .