Sadržaj
Rim je bio velika civilizacija, ali mnogi njegovi običaji su daleko od civiliziranih po našim standardima. Rimske igre su uključivale velike sportske bitke. Utrke kočija bile su najpopularnije, mnoge igre su bile veliki spektakl ubijanja, s gladijatorima koji su se borili do smrti i užasnim javnim pogubljenjima kriminalaca, ratnih zarobljenika i progonjenih manjina poput kršćana.
Vidi_takođe: Ko je bila Anne of Cleves? Rođenje igara Nastanak igara
Rimske igre izvorno nisu uključivale gladijatorske borbe s kojima su sada tako povezane. Ludi su bile igre koje su se održavale u sklopu vjerskih festivala i uključivale su trke konja i kočija, lov na lažne životinje, muziku i predstave. Broj dana u kojima su se pojavljivali svake godine ubrzo je počeo da raste. Do carske ere, od 27. pne, bilo je 135 dana za ludi .
Sveštenici su organizovali prve igre. Kako su se javnost uključili, izabrani zvaničnici su postali oruđe za osvajanje popularnosti, rastući u veličini i veličanstvenosti. Jedan od Cezarovih ubica 44. godine prije nove ere, Marko Brut, sponzorirao je igre kako bi pomogao da se ljudi pridobiju za ono što je učinio. Cezarov nasljednik Oktavijan održao je svoj ludi kao odgovor.
Festivali smrti
Poput mnogih očiglednih rimskih inovacija, borbe gladijatora bile su posuđena zabava. Dva suparnička italijanska naroda, Etruščani i Kampanjanci, mogući su začetnici ovih krvavih slavlja. Arheološki dokazi idu u prilogCampanians. Kampanci i Etruščani su prvo držali borbe kao pogrebne obrede, a Rimljani su to činili u početku, nazivajući ih munima . Kao i ludi, oni su trebali dobiti širu javnu ulogu.
Vidi_takođe: Ko su bili glavni sumerski bogovi? 
Livije, veliki istoričar ranog Rima, kaže da su prve javne borbe gladijatora bile održan 264. godine prije Krista tokom prvog punskog rata sa Kartagom, još uvijek označen kao pogrebni obredi. Činjenica da su neke borbe posebno reklamirane kao "bez milosti" sugerira da nisu sve bile mečeve smrti.
Javni spektakli
Privatne emisije postale su sve veći javni spektakli, organizirani kako bi se proslavile vojne pobjede i kao način da carevi, generali i moćni ljudi osvoje popularnost. Ove borbe su takođe postale način da se pokaže da su Rimljani bili bolji od svojih varvarskih neprijatelja. Borci su bili obučeni i naoružani kao plemena protiv kojih su se Rimljani borili, poput Tračana i Samnita. Prve zvanične “varvarske borbe” održane su 105. godine prije Krista.
Moćni ljudi počeli su ulagati u gladijatore i gladijatorske škole. Cezar je priređivao igre 65. pne sa 320 parova boraca jer su ova nadmetanja postala javno važna kao i stari ludi . Zakoni su doneseni još 65. godine prije nove ere kako bi se ograničila trka u naoružanju u potrošnji. Prvi car, Augustus, uzeo je sve igre pod državnu kontrolu i nametnuo ograničenja na njihov broj i ekstravaganciju.
Samo 120 gladijatora se moglo koristiti u svakoj muni, samo 25.000denara (oko 500.000 dolara) moglo se potrošiti. Ovi zakoni su često kršeni. Trajan je slavio svoje pobede u Dakiji sa 123 dana igara u kojima je učestvovalo 10.000 gladijatora.
Utrke kočija
Trke kočija su verovatno stare koliko i sam Rim. Pretpostavlja se da je Romul održavao trke koje su bile odvratne za otmicu Sabinki u prvom ratu u Rimu 753. godine prije Krista. Trke su se održavale u ludima iu sklopu drugih vjerskih festivala, praćene velikim paradama i zabavama.
Bile su veoma popularne. Za trkačko mjesto Circus Maximus se kaže da je staro koliko i Rim, a kada ga je Cezar obnovio oko 50. godine prije Krista moglo je primiti 250.000 ljudi.
Ovo nije bila sigurna smrt ili povreda gladijatorskih borbi, već utrke kočija često bio fatalan. To je postao tehnički složen i unosan posao. Vozači su plaćeni, jedan je navodno zaradio 15 milijardi dolara u 24-godišnjoj karijeri, a opklade su položene.
Do četvrtog vijeka nove ere bilo je 66 trkačkih dana godišnje, svaka od 24 trke. Postojale su četiri obojene frakcije ili trkačke ekipe: plavi, zeleni, crveni i bijeli, koji su ulagali u vozače, kočije i društvene klubove za svoje navijače, koji su trebali prerasti u nešto poput političkih uličnih bandi. Bacali su zabodene komade metala na svoje protivnike i povremeno se pobunili.
Krvava javna osveta
Rim je oduvijek održavao javna pogubljenja. Car Augustus(vladao 27. pne – 14. ne) smatra se da je bio prvi koji je javno pustio divlje zvijeri na osuđene. Pogubljenja su bila dio dana u cirkusu – uklopljena prije glavnog događaja gladijatorske predstave. Zločinci, vojni dezerteri, ratni zarobljenici i politički ili vjerski nepoželjni razapinjani su, mučeni, odsijecani, sakaćeni i mučeni za zabavu gomile.
Palate smrti
Koloseum je najveći čuvena gladijatorska arena, veličanstvena građevina koja i danas stoji. Mogao je da primi najmanje 50.000 gledalaca, neki kažu i do 80.000. Car Vespazijan je naredio da se izgradi 70. godine nove ere i trebalo je 10 godina da se završi. Nalazio se usred grada, amblem moći rimske carske države. Rimljani su ga zvali Flavijev amfiteatar, po dinastiji kojoj je Vespazijan pripadao.
Koloseum u Rimu. Fotografija Diliffa preko Wikimedia Commons.
To je masivan i složen stadion, eliptičan prije nego savršen krug. Arena je dugačka 84 m x 55 m; visoki vanjski zid uzdiže se 48 m i sagrađen je od 100.000 m3 kamena spojenog željezom. Platneni krov održavao je gledaoce suvim i hladnim. Masa numerisanih ulaza i stepeništa; brojčana sedišta i lože za bogate i moćne bile bi poznate modernom fudbalskom navijaču.
Drveni pod prekriven peskom stajao je preko dva podrumska nivoatunele, kaveze i ćelije, iz kojih bi se životinje, ljudi i scenski prizori mogli momentalno isporučiti kroz vertikalne pristupne cijevi. Moguće je da bi arena mogla biti bezbedno poplavljena i isušena za izvođenje lažnih pomorskih bitaka. Koloseum je postao model za amfiteatre širom Carstva. Posebno fini dobro očuvani primjerci danas se mogu naći od Tunisa do Turske, Velsa do Španije.