1914. godine Bliski istok je uglavnom kontrolisalo Osmansko carstvo. Vladala je sadašnjim Irakom, Libanom, Sirijom, Palestinom, Izraelom, Jordanom i dijelovima Saudijske Arabije, i to je činila pola milenijuma. Međutim, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata u ljeto 1914. godine, Osmanlije su donijele sudbonosnu odluku da se stave na stranu Njemačke i drugih Centralnih sila protiv Britanije, Francuske i Rusije.

U ovom trenutku, Osmansko Carstvo bio u padu nekoliko decenija i Britanija je to videla kao pukotinu u oklopu Centralnih sila. Imajući to na umu, Britanija je počela da formuliše planove za napad na Osmanlije.

Arapski nacionalizam

Saznajte više o britanskom dogovoru sa Huseinom bin Alijem, na slici, u dokumentarcu Obećanja i Izdaje: Britanija i borba za Svetu zemlju.Gledajte sada

Nakon što nije uspjela postići značajan napredak u kampanji na Galipolju 1915., Britanija je svoju pažnju usmjerila ka podsticanju arapskog nacionalizma u regiji protiv Osmanlija. Britanija je sklopila dogovor sa Huseinom bin Alijem, Sharifom iz Meke, da odobri arapsku nezavisnost u slučaju osmanskog poraza. Cilj je bio stvoriti ujedinjenu arapsku državu koja se proteže od Sirije do Jemena.

Husein i njegovi sinovi Abdullah i Faisal počeli su skupljati snage za borbu protiv Osmanlija. Ove snage će predvoditi Faisal i postati poznate kao Sjeverna armija.

TheSykes-Picot sporazum

Ali u maju 1916., sklopljen je tajni sporazum između Britanije i Francuske koji je bio u suprotnosti sa britanskim sporazumom sa Huseinom. Ovo je bilo poznato kao Sporazum Sykes-Picot, nakon što su diplomate umiješale, i planiralo je podjelu osmanskih oblasti na Levantu između Francuske i Britanije.

Prema sporazumu, koji je carska Rusija također bila povjerila, Britanija bi stekla kontrolu nad većinom današnjeg Iraka i Jordana i lukama u Palestini, dok bi Francuska dobila današnju Siriju i Liban.

Nesvjesni da se ovaj dogovor sklapa iza njihovih leđa, Hussein i Faisal su proglasili nezavisnost i u junu 1916. godine, Sjeverna armija je započela napad na osmanski garnizon u Meki. Arapske snage su na kraju zauzele grad i počele gurati na sjever.

Britanija je u međuvremenu pokrenula vlastite kampanje na istok i zapad — jednu iz Egipta s ciljem osiguranja Sueckog kanala i Levanta, a drugu iz Basre s ciljem osiguranja naftnih bušotina u Iraku.

Balfurova deklaracija

U novembru 1917. Britanija je poduzela još jednu akciju koja je bila suprotna njenim obećanjima arapskim nacionalistima. U pokušaju da pridobije drugu grupu koja traži svoju državu, britanska vlada izjavila je svoju podršku jevrejskoj domovini u Palestini u pismu koje je tadašnji britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour poslao britanskom jevrejskom vođi Lionelu Walteru Rothschildu.

Britanijedvostruko bavljenje ih je ubrzo sustiglo. Samo nekoliko dana nakon što je pismo lorda Balfura poslato, boljševici su preuzeli vlast u Rusiji i za nekoliko sedmica će objaviti tajni sporazum Sykes-Picot.

Britanija ostvaruje dobit

Ali čak i kada je Britanija imala posla sa Posledice ovog otkrića, napredovale su na terenu, a u decembru 1917. britanske snage su zauzele Jerusalim. U međuvremenu, izgledalo je da je Husein prihvatio britanska uvjeravanja da i dalje podržava arapsku nezavisnost i da se nastavio boriti na strani saveznika.

Zajedno, Fejsalova sjeverna vojska i snage predvođene Britancima potisnule su otomanske trupe kroz Palestinu u Sirija, koja je zauzela Damask 1. oktobra 1918. Princ Faisal je želio da preuzme ovu novoosvojenu zemlju za svoju obećanu arapsku državu. Ali, naravno, Britanija je već obećala Siriju Francuskoj.

Kraj rata

31. oktobra Osmanlije su konačno poražene od strane saveznika, a Prvi svjetski rat je potpuno završio sljedeće dana.

Sa Britanijom i Francuskom kao pobjednicima, oni su bili više-manje slobodni da sada rade sa Bliskim istokom kako su smatrali potrebnim i na kraju bi odbacili obećanja data Huseinu i Faisalu u korist jasnog ishoda zasnovan na Sykes-Picot sporazumu.

U okviru sistema mandata osmišljenog da podijeli odgovornost za bivše teritorije Centralnih sila između saveznika, Britanija je biladobila kontrolu nad Irakom i Palestinom (koja je uključivala današnji Jordan), a Francuskoj je data kontrola nad Sirijom i Libanom.

Jevrejski nacionalisti bi ipak prošli bolje od svojih arapskih kolega. Balfourova deklaracija je uključena u britanski mandat za Palestinu, a Britanija je bila dužna da olakša imigraciju Jevreja u to područje. To bi, kao što znamo, dovelo do stvaranja države Izrael, a sa njom i sukoba koji i danas oblikuje bliskoistočnu politiku.