U junu 1381. u Engleskoj se dogodio jedan od najvećih društvenih potresa srednjovjekovne evropske istorije.

Glad i kuga

14. vijek je bio užasno doba za život : Velika glad od 1315. do 1317. godine ubila je možda 10% sjeverne Evrope, a crna smrt, još veća prirodna katastrofa, odnijela je između 1/3 i 1/2 stanovništva kontinenta krajem 1340-ih i u kasnijim izbijanjima 1360-ih godina.

Vlada engleskog kralja Edvarda III (r. 1327-77) požurila je da donese zakon 1351. koji je fiksirao nadnice na nivoima prije kuge, što je rezultiralo time da radnici nisu mogli imati koristi od iznenadni nedostatak radne snage. Edwardovi pogubno skupi ratovi u Francuskoj i Škotskoj već su bankrotirali zemlju i ostavili brojne Engleze osakaćene i nesposobne za rad.

Porez na biralište

Godine 1380., vlada Edvarda III, 13-godišnja stari unuk i nasljednik Ričard II (r. 1377-99) nesvjesno je zapalio fitilj u bure baruta potaknuvši nepravedan birački porez koji je najviše pao na siromašne.

Skupljači poreza u prvim mjesecima 1381. imali izuzetne poteškoće u naplati dospjele isplate i odbili su da naplate porez u Londonu zbog straha da će izazvati masovne nemire, au Essexu su 30. maja napadnuta dva inkasatora.

Strah i ogorčenost su proključali, a njih dvoje glavne mete neprijateljstva, okrivljene za birački porez, bili su SimonSudbury, nadbiskup od Canterburyja i kancelar Engleske, i Robert Hales, blagajnik Engleske.

Moćni, bogati i omraženi ujak Richarda II Johna od Gaunta, vojvoda od Lancastera, najstariji preživjeli sin Edvarda III, bio je još jedan premijer meta bijesa i mržnje, iako je na sreću po vojvodu bio daleko u Škotskoj u junu 1381.

Pobuna eskalira

John Ball ohrabruje pobunjenike Wata Tylera.

Rašireni, iako još nefokusirani bijes zatekao je dvojicu vođa u Walteru 'Wat' Tyleru, koji je koordinirao grupe demonstranata iz Kenta i Essexa, i Johna Balla, propovjednika vatrenog oružja koji je, prema hroničaru iz St Albansa Thomasu Walsinghamu, održao propovijed u Blackheath-u na 200.000 ljudi (veliko preterivanje sa Walsinghamove strane) koja je uključivala čuvenu rečenicu,

Pobunjenici su počeli da postavljaju niz zahteva koji su za 14. vek bili radikalni: ukidanje kmetstva i pravo čoveka da radi za koga je želeo uz platu koju je želeo. Njihov slogan je bio 'Kralj Ričard i prava zajednica', a ono što su imali na umu bila je dobronamjerna monarhija, sa plemstvom koje treba ukinuti.

Vrlo brzo nakon napada 30. maja 1381., ljudi širom Essexa i Kent su počeli činiti djela neposlušnosti i protesta, uništili su imovinu poreznika, službenika i lokalnog plemstva i spalilipravni dokumenti. Ogromna grupa ljudi se okupila i krenula prema Londonu; pobunjenici iz Essexa okupili su se u Mile Endu, a drugi u Blackheathu oko Trinity Sunday 9. juna.

11. juna, savjetnici mladog kralja Ričarda odlučili su da treba potražiti utočište u utvrđenom londonskom Toweru. Savremeni monaški hroničari demonizirali su pobunjenike koji su marširali prema Londonu i govorili o njima dehumanizirajućim jezikom: navodno su oni bili 'zlobadjali' s 'grubavim, prljavim rukama', 'golonogim huljama' i 'propastirima' koji su bili krivi za 'zločinstvo' .

Upad na toranj

13. juna, mladi kralj se susreo sa vođama pobunjenika kod Blackheatha, ali je ubrzo bio primoran da se povuče i pokušao ponovo kod Mile Enda sledećeg dana, gde su njihove zahtjeve prema njemu.

U odsustvu Ričarda II, gomila je provalila u Londonski toranj, gdje su naveliko mrzeli Simon Sudbury i Robert Hales, te četrnaestogodišnji sin Johna od Gaunta i nasljednik Henry od Lancastera (budući kralj Henri IV), je potražio utočište.

Sudbury i Hales su izvučeni napolje i po kratkom postupku obezglavljeni; Henrija od Lancastera spasio je čovjek po imenu John Ferrour. Izvan Kule je ubijeno najmanje 150 stranaca koji rade u Londonu, pretežno flamanskih tkalja, a njihova roba ukradena. Ne mogavši ​​lično da se dočepaju omraženog Džona od Gaunta, pobunjenici su napali i uništili njegovu raskošnu palatu u Savojupored Temze, navodno ostavljajući jedva jedan kamen na drugom.

Čak i na sjeveru Engleske, u međuvremenu, Gauntova druga, španska supruga Konstanca od Kastilje, bila je u opasnosti i morala je potražiti utočište u Gauntovom Jorkširu zamak Knaresborough.

Pobuna se raspada

Richard II susreo se s pobunjenicima po treći put u Smithfieldu 15. juna 1381. William Walworth, gradonačelnik Londona, izbo je vođu pobunjenika Wata Tylera u Ričardovo prisustvo, očigledno zato što je izgledalo kao da napada kralja ili da je s njim grubo razgovarao.

14-godišnji kralj je hrabro spasio situaciju jašući prema pobunjenicima, vičući 'Biću vaš kralj, vaš kapetan i vaš vođa!“ Ova hrabra strategija je uspjela, a hroničar Thomas Walsingham kaže da su pobunjenici „bili raspršeni“ i „pobjegli na sve strane kao lutajuće ovce“. U roku od nekoliko sedmica, red je zaveden u cijeloj zemlji.

Nemilosrdni parlament Richarda II.

U novembru 1381. Richard II je rekao parlamentu da će dobrovoljno osloboditi kmetove ako parlament dozvoli da to učini, a čini se da je adolescentni kralj namjeravao ispuniti zahtjeve pobunjenika, ali on je još uvijek bio dosta maloljetan i nije djelovao pod svojom agencijom.

Hroničar Thomas Walsingham navodi poznatu, iako nevjerovatnu, govor u Richardovim ustima da

Pogubljenja, uključujući i onu propovjednika Johna Balla, i zatvaranja ubrzo su uslijedila nakon Velikog ustanka, i proći će izuzetno dugo vremena prije nego što se tako radikalni zahtjevi ponovo iznesu.