Kredit za sliku: Bundesarchiv, Bild 146-1972-026-11 / Sennecke, Robert / CC-BY-SA 3.0

Ovaj članak je uređeni transkript Uspona krajnje desnice u Evropa 1930-ih s Frankom McDonoughom, dostupan na History Hit TV.

Njemački ustav za koji se činilo da je Adolf Hitler mogao tako lako da demontira bio je relativno nov.

Vajmarska Republika, kao Njemačka bila poznata između 1919. i 1933. godine, bila je sasvim nova država i nije imala duge korijene poput Sjedinjenih Država ili, ako se ide još dalje, Britanije. Ustavi tih zemalja su djelovali kao neka vrsta morskog sidra i stabilizirajuće sile, ali ustav Vajmarske Republike postojao je tek deceniju ili dvije i tako je imao manji legitimitet.

I bio je taj nedostatak legitimitet zbog kojeg je Hitler tako lako razbio ustav.

Očigledni neuspjeh demokratije

Njemačka se nikada nije pomirila sa svojim porazom u Prvom svjetskom ratu. Veći dio društva još uvijek se osvrće na carsko doba i zaista je želio obnovu Kajzera.

Čak i neko poput Franza fon Papana, koji je služio kao njemački kancelar 1932., a zatim kao Hitlerov vicekancelar od 1933. do 1934. godine, rekao je u svojim memoarima da je većina nenacističkih članova Hitlerovog kabineta mislila da bi nacistički vođa mogao obnoviti monarhiju nakon smrti predsjednika Paula von Hindenburga 1934.

problem s vajmarskom demokratijom bio je u tome što nije izgledala kao nešto što je donijelo prosperitet.

Hitler (lijevo) je na slici s njemačkim predsjednikom Paulom von Hindenburgom u martu 1933. Zasluge:  Bundesarchiv, Bild 183- S38324 / CC-BY-SA 3.0

Prvo, velika inflacija se dogodila 1923. godine, koja je uništila dosta penzija i štednje srednje klase. A onda, 1929. godine, kratkoročni zajmovi iz Amerike su presušili.

Tako je Njemačka zaista propala na prilično dramatičan način – kao bankarska kriza 2007. godine, gdje je cijelo društvo bila pogođena njom – i bilo je ogromnog zaposlenja.

Te dvije stvari su potresle pristalice demokratije u Njemačkoj. I nije bilo mnogo takvih pristalica za početak. Nacistička partija je htjela da se riješi demokratije na desnici, dok je na lijevoj strani htela da se oslobodi demokratije i Komunistička partija.

Ako zbrojite procenat glasova koje su dve stranke osvojile u Na opštim izborima 1932. dolazi do više od 51 posto. Dakle, bilo je oko 51 posto biračkog tijela koje zapravo nije željelo demokratiju. Dakle, kada je Hitler došao na vlast, čak su i komunisti imali ideju: „Oh, neka dođe na vlast – biće razotkriven kao potpuno neefikasan i pašće s vlasti, a mi ćemo imati komunističku revoluciju“.

Njemačka vojska također nikada nije stvarno prihvatila demokratiju; iako je spasio državu od Kappapuč 1920. i Hitlerov puč u Minhenu 1923. nikada nije bio baš povezan s demokratijom.

A ni većina vladajuće klase, državna služba ili pravosuđe. Komunista bi došao pred sud u Weimar u Njemačkoj i bio pogubljen, ali kada je Hitler došao pred sud zbog veleizdaje, dobio je samo šest godina zatvora i pušten je nakon nešto više od godinu dana.

Vladajuća elita potkopava Hitlera

Dakle, Njemačka je zaista ostala autoritarna. Uvijek mislimo da je Hitler preuzeo vlast, ali on nije. Predsjednik von Hindenburg tražio je popularnu i autoritarnu desničarsku, provojnu vladu. I Hitler je doveden da ispuni tu ulogu 1933.

Kao što je von Papen rekao: "Imaćemo ga da cvili u uglu".

Ali, u tome su napravili veliku grešku jer je Hitler bio tako uspješan političar. Skloni smo da zaboravljamo da Hitler 1933. nije bio glupa budala; bio je u politici dosta dugo. Saznao je kako da pritisne dugmad ljudi koji su bili u vrhu politike i donio je neke oštre odluke sve do 1933. Jedna od njegovih najboljih je bila dovođenje von Hindenburga na svoju stranu.

U Januara 1933. fon Hindenburg zapravo nije želio da dovede Hitlera na vlast. Ali do aprila 1933. govorio je: „Oh, Hitler je divan, on je briljantan vođa. Vjerujem da želi da okupi Njemačku i da se pridružisa vojskom i sa postojećim moćnicima da bi Nemačku ponovo učinili velikom.”