Smirivanje je politika davanja političkih i materijalnih ustupaka agresivnoj stranoj sili. Često se dešava u nadi da će se zasititi agresorske želje za daljim zahtjevima i, posljedično, izbjeći izbijanje rata.

Najpoznatiji primjer politike na djelu je za vrijeme izgradnje Drugog svjetskog rata kada glavne evropske sile nisu se uspjele suprotstaviti njemačkom ekspanzionizmu u Evropi, italijanskoj agresiji u Africi i japanskoj politici u Kini.

Bila je to politika motivirana nekoliko faktora, a ona je narušila reputaciju nekoliko političara, britanski premijer Među njima se ističe Neville Chamberlain.

Agresivna vanjska politika

U pozadini nasilnog preuzimanja političke kontrole kod kuće, od 1935. nadalje Hitler je započeo agresivnu, ekspanzionističku spoljnu politiku. To je bio ključni element njegove domaće privlačnosti kao samopouzdanog vođe koji se nije stidio njemačkog uspjeha.

Kako je Njemačka jačala, počela je gutati zemlje koje govore njemački oko sebe. U međuvremenu je 1936. godine talijanski diktator Mussolini izvršio invaziju i uspostavio italijansku kontrolu nad Abesinijom.

Chamberlain je nastavio slijediti njegovo umirenje sve do 1938. Tek kada je Hitler odbio obećanje koje je dao britanskom premijeru u Minhenu. Konferencija – da neće okupirati ostatak Čehoslovačke – taj Chamberlainzaključio da je njegova politika propala i da se ambicije diktatora poput Hitlera i Musolinija ne mogu ugušiti.

S lijeva na desno: Chamberlain, Daladier, Hitler, Mussolini i Ciano na slici prije potpisivanja Minhena Sporazum kojim su Sudeti dali Njemačkoj. Zasluge: Bundesarchiv / Commons.

Hitlerova kasnija invazija na Poljsku početkom septembra 1939. dovela je do još jednog evropskog rata. Na Dalekom istoku, japanska vojna ekspanzija uglavnom je bila bez otpora sve do Pearl Harbora 1941.

Zašto su se zapadne sile tako dugo smirivale?

Postojalo je nekoliko faktora iza ove politike. Naslijeđe Velikog rata (kako je postalo poznato u to vrijeme) izazvalo je veliku nevoljnost u javnosti za bilo koji oblik evropskog sukoba, a to se manifestiralo u tome da Francuska i Britanija nisu bile spremne za rat 1930-ih. Francuska je pretrpjela 1,3 miliona vojnih smrtnih slučajeva u Velikom ratu, a Britanija blizu 800.000.

Od avgusta 1919., Britanija je također slijedila politiku 'pravila 10 godina' prema kojoj se pretpostavljalo da će Britansko carstvo ne “učestvuju ni u kakvom velikom ratu u narednih deset godina”. Tako su izdaci za odbranu dramatično smanjeni tokom 1920-ih, a početkom 1930-ih oprema oružanih snaga je bila zastarjela. Ovo je bilo dodatno pojačano efektima Velike depresije (1929-33).

Iako je pravilo 10 godina napušteno u1932. Britanski kabinet je suprotstavio tu odluku: "ovo ne smije biti poduzeto da bi se opravdalo povećanje izdataka službi odbrane bez obzira na vrlo ozbiljnu finansijsku i ekonomsku situaciju."

Mnogi su također smatrali da je Njemačka bila Njemačka. postupajući po legitimnim pritužbama. Versajski ugovor nametnuo je oslabećujuća ograničenja Njemačkoj i mnogi su smatrali da Njemačkoj treba dozvoliti da povrati neki prestiž. Zaista su neki istaknuti političari predvidjeli da će Versajski ugovor ubrzati još jedan evropski rat:

Ne mogu zamisliti veći razlog za budući rat da taj njemački narod…treba da bude okružen nizom malih država…svaka sadrži velike mase Nijemaca koje traže ponovno okupljanje' – David Lloyd George, mart 1919

„Ovo nije mir. To je primirje na dvadeset godina”. – Ferdinand Foch 1919

Konačno, sveobuhvatni strah od komunizma ojačao je ideju da su Mussolini i Hitler jaki, patriotski lideri koji će djelovati kao bedem širenju opasne ideologije sa Istoka.