U 2:20 ujutro 6. decembra 1921. potpisan je anglo-irski sporazum između irskih republikanskih i britanskih vođa. Ugovor je uspostavio samoupravnu Irsku slobodnu državu i omogućio da Sjeverna Irska (osnovana 1920.) postane dio Ujedinjenog Kraljevstva.

Sporazum je okončao Irski rat za nezavisnost, ali je također pokrenuo nove sukob između nove Privremene vlade i republikanskih snaga, koji je rezultirao Irskim građanskim ratom.

Protivljenje britanskoj vladavini

U ranim godinama 20. stoljeća britanski utjecaj protezao se širom svijeta iz Kanade u Australiju, i Indiju na Foklande.

Opozicija britanskoj vladavini u Irskoj, samo 20 milja od britanskog kopna, bila je dobro uspostavljena.

U 20. vijeku došlo je do rasta organizacija kao što su Fenijsko bratstvo, koje je zagovaralo pobunu i nastojanje za nezavisnost. Takve aktivnosti zabrinule su vladu u Londonu do te mjere da je premijer Herbert Asquith 1912. razmišljao o dodjeli irskoj državnoj upravi kako bi spriječio sukob. To je međutim dovelo do nereda lojalista na sjeveru Irske.

Nemajući želje da uguše proteste muškaraca željnih da ostanu u Uniji, britanski vojnici odbili su se nositi s gomilom. Samo je ometanje Prvog svjetskog rata spriječilo građanski rat.

Postajalo je jasno da irska situacija zahtijeva složeniju isuptilno rješenje od jednostavnog davanja nezavisnosti.

Britansko carstvo 1910.

Uskršnji ustanak i njegove posljedice

Napetosti su došle do vrhunca u Dablinu 1916. godine, sa Uskršnjim ustankom. Irski nacionalisti su proglasili uspostavljanje Irske Republike tokom ustanka koji je trajao šest dana i koji se spustio u krvavu uličnu bitku sa britanskim vojnicima.

Bolje opremljene britanske snage su prevladale, iako ne bez značajnih gubitaka života. Pribjegavajući gruboj taktici oni su također otuđili one koji su ranije imali umjerene stavove.

Podjele unutar Irske su postajale sve šire. To su demonstrirali irski opći izbori 1918. godine, na kojima je Sinn Fein, političko krilo paravojne organizacije Irsko republikansko bratstvo (koje će evoluirati u IRA), osvojio ubedljivu većinu na jugu i počeo poduzeti korake ka nezavisnosti.

U početku zapanjena njihovom hrabrošću i zaokupljena završetkom Prvog svjetskog rata, britanska vlada čekala je godinu dana prije nego što je odlučila da djeluje. U januaru 1919. Sinn Fein je formirao otcijepljenu vladu, Dáil Éireann, i tada su je vlasti u Londonu stavile van zakona.

Besni i u želji da osvete Uskršnji ustanak, napadi na policajce i britanske vojnike eskalirali su u ono što je sada poznat kao Irski rat za nezavisnost.

Crni i tamni

Širom zemlje naoružanipolicija Kraljevskog irskog oružništva borila se sa snagama IRA-e.

Vlada je također angažovala bivše vojnike, kojima je nakon rata bio potreban posao, kao pomoćne paravojne jedinice poznate kao 'Crno-crni'. Ovi ratom okorjeli ljudi postali su ozloglašeni širom Irske zbog svoje brutalnosti.

Borbe između dvije strane su se nastavile u naredne dvije godine. Postalo je jasno da IRA ne može poraziti regularne trupe, niti su vladine snage mogle iskorijeniti IRA-u bez civilnih žrtava.

Kada su vijesti o reputaciji Black and Tans-a stigle u Britaniju, simpatije prema Irskoj stvari su porasle . Kao odgovor, premijer David Lloyd-George pozvao je na prekid vatre i razgovore, rekavši RIC-u da povuče brutalnost svojih represalija i odustajući od svojih zahtjeva da IRA preda svoje oružje.

U julu, primirje je dogovoreno među umjerenijim pobunjenicima, ali su se napadi ipak nastavili i mnogi članovi IRA-e su također odbili da prihvate sporazum u decembru.

Crno-tanovi.

Među irskim vođama bili su oni koji su vjerovali da je potreban formalni sporazum ako njihova nacija želi započeti svoj put ka nezavisnosti. Najveći među njima bio je Michael Collins, majstor urbanog gerilskog ratovanja, kojeg su se bojali i poštovali u jednakoj mjeri. Također se pokazao kao pronicljiv i artikuliran pregovarač.

Potreba za postizanjem kompromisa

Prvo pitanje zaborio se sa sjeveroistokom Irske.

Michael Collins je znao da jednostavan zakon o domaćem pravu neće biti dovoljan, Ulsterman bi se usprotivio baš kao i prije Prvog svjetskog rata. Stoga je priznao gubitak tog dijela zemlje kako bi omogućio pregovore da se pređu na republikansku stvar.

Kabinet je želio Irskoj dati sličan status dominionima kao što su Australija i Kanada, koje su uživale punu nezavisnost, ali su ostale dio Carstva s kraljicom kao šefom države.

Međutim, za IRA-u je riječ Republika bila njihov sveti gral, njihova inspiracija i razlog za usvajanje trobojne zastave u stilu Francuske revolucije.

Sporazum o podjelama

Upravo ta razlika u mišljenjima navela je predsjednika Dáil Éireanna Eamonna de Valera da se kloni pregovora, ostavljajući Collinsa nezavidan zadatak postizanja kompromisa koji je za njega imao smisla , a što bi zadovoljilo IRA-u i Britance. Pokazalo se da je to nemoguće.

Collins je postigao domaću vlast, s izuzetkom 6 okruga Ulstera koji su ostali u Uniji. Dáil Éireann je službeno priznat širom svijeta, a Irska je bila postavljena na put da postane republika – što je i postignuto 1949.

Međutim, za najvatrenije nacionaliste Collinsov dogovor nije bio dovoljan. Dan nakon potpisivanja Ugovora 6. decembra, Collins je napisao u pismu aprijatelja da je upravo potpisao svoju smrtnu presudu, i to se pokazalo.

Reakcija Irske na ulazak u Commonwealth – i gubitak sjevera – bila je toliko glasna da je izbio građanski rat od 1922.-1923. ugovor treba priznati.

Collins je upao u zasedu i ubijen od strane snaga protiv sporazuma u avgustu 1922.