Ovaj je članak uređeni transkript Elizabete I sa Helenom Castor, dostupan na History Hit TV-u.

Prije vladavine Elizabete I, Engleska je u vrlo kratkom vremenskom periodu skrenula između vjerskih ekstrema – od 1530-ih kada su reforme Henrija VIII počele da stupaju na snagu, do kasnih 1550-ih kada je Elizabeta došla na tron.

I ne samo da su verske promene bile masovne, već je i versko nasilje koje ih je pratilo bilo masovno, i još nije bilo jasno šta će tačno biti Engleska crkva.

Kada je došlo do balansiranja vjerskih snaga u zemlji, Elizabeta je pokušala zauzeti neku vrstu srednje pozicije kako bi stvorila široku crkvu koja bi priznala njen sopstveni suverenitet, a istovremeno privukla što više njenih podanika.

Međutim, na kraju, pozicija koju je Elizabeta na kraju zauzela 1559. – kako doktrinarno tako i u pogledu funkcioniranja njene crkve – bila je ona koju bi vrlo malo drugih ljudi zapravo podržalo.

Maksimalno učešće i maksimalnu poslušnost

Kao i njen otac prije nje, Elizabeth je zauzela položaj koji je bio vrlo prepoznatljiv njen. Bio je protestantski i jeste se odvojio od Rima, ali je takođe omogućio neki manevarski prostor u vezi sa ključnim doktrinama – na primer, šta se zapravo dešavalo sa hlebom i vinom za vreme pričesti.

Elizabeta je takođe dosta zadržala ritualašto joj je očito bilo jako drago (međutim, njeni biskupi su mrzeli da ih tjeraju da nose odežde koje je ona insistirala da obuče). I mrzela je propovedanje pa je podnosila što je manje moguće. Ova mržnja dijelom je proizašla iz činjenice da nije voljela da joj se drže predavanja. A dijelom i zbog činjenice da je propovijedanje smatrala opasnom.

Ono što je Elizabeth željela bilo je maksimalno učešće i maksimalnu poslušnost – maksimalna sigurnost, zaista.

I čvrsto se držala te linije dugo vremena , iako je to postajalo sve teže učiniti.

Ali iako se Elizabeth držala svog položaja što je duže moguće, to je na kraju postalo neodrživo. Katolici – uključujući biskupe koji su još bili na položaju na kraju Marijine vladavine – očito nisu podržavali ponovni odlazak od Rima, dok protestanti, iako su bili veoma zadovoljni što vide Elizabetu, protestanticu, na prijestolju, nisu podržavaju i ono što ona radi. Htjeli su da ode mnogo dalje.

Situacija izmiče kontroli

Elizabethini ministri su posvuda vidjeli opasnost. Za njih su katolici u Engleskoj bili neka vrsta pete kolone, ćelija za spavanje koja je čekala da se aktivira, što je predstavljalo strašnu, strašnu opasnost. Stoga su se uvijek zalagali za više mjera i restriktivnije zakone i prakse protiv katolika.

Kraljica je pokušala da se odupre tome, naizgled zato što je vidjela da to donosi višerepresivne mjere, samo bi natjerale katolike da biraju između toga da budu katolici i da budu Englezi ili žene.

Nije željela da oni moraju napraviti taj izbor – htjela je da lojalni katolički podanici mogu pronaći način da joj se i dalje pokoravate i da podržavate nju i njen suverenitet.

Papa Pije V. ekskomunicirao je Elizabetu.

Naravno, katoličke sile na kontinentu – a posebno papa – nije joj pomoglo. Godine 1570. suočila se s pokretom kliješta svojih ministara s jedne strane i pape s druge strane, pri čemu ju je ovaj ekskomunicirao.

Opasnost s kojom se Elizabeta suočila tada je porasla i situacija je postala svojevrsna opasna spirala u kojoj je bilo više katoličkih zavjera protiv nje, ali gdje su i njeni ministri tražili katoličke zavjere kako bi opravdali provođenje brutalnijih i represivnijih mjera protiv katolika.

I, kako su zavjere postajale sve hitnije, katoličke misionare i katoličke osumnjićene su posjećivali sve strašnije nasilje.

Da li se Elizabeti strože sudi zbog njenog spola?

Ljudi u to vrijeme i nakon toga pisali su o tome da je Elizabeth kolebljiva, emotivna i neodlučna; nisi je mogao prikovati.

Istina je da nije voljela da donosi odluke – a posebno nije voljela da donosi odluke koje će imati velike posljedice, kao npr.pogubljenje Marije, kraljice Škotske. Odupirala se toj odluci do posljednjeg trenutka i dalje. Ali izgleda da je imala vrlo dobre razloge da se tome odupre.

Čim se Elizabeth riješila Marije, katolkinje, i svih zavjera u čijem je središtu bila, pojavila se španska Armada. I to nije bilo slučajno. Nakon što je Marija otišla, njeno pravo na engleski tron ​​prešlo je na Filipa od Španije i on je stoga pokrenuo svoju Armadu da napadne Englesku i preuzme je kao što je bio dužan da uradi.

Zaista, kada je u pitanju dinastija Tudor, ako tražimo vladara koji je donosio emocionalne odluke i stalno mijenjao mišljenje, onda bi Henri VIII bio očigledan izbor, a ne Elizabeta. Zapravo, on je jedan od najemotivnijih donositelja odluka od svih engleskih monarha.