Odobrenje Donalda Trumpa za ciljano ubistvo Qasema Soleimanija, komandanta elitnih snaga Kuds iranske Revolucionarne garde od 3. januara 2020., postavilo je Bliski istok na ivicu rata.

Dok atentat na iranskog generala predstavlja eskalaciju američke agresije na Iran, nije bio izoliran događaj. SAD i Iran su decenijama zaključani u ratu u sjeni.

Iranski demonstranti spaljuju zastave SAD-a, Saudijske Arabije i Izraela u Teheranu 4. novembra 2015. (Kredit: Mohamad Sadegh Heydary / Commons).

Pa koji su razlozi za ovaj trajni animozitet između SAD-a i Irana?

Utvrđivanje početka problema

Kada su se SAD i druge svjetske sile 2015. složile da ukinuti sankcije Iranu u zamjenu za ograničenja koja se postavljaju na njegovu nuklearnu aktivnost, izgledalo je kao da je Teheran doveden iz hladnoće.

U stvarnosti, malo je vjerovatno da će sam nuklearni sporazum ikada biti ništa više od flastera; dvije zemlje nisu imale diplomatske odnose od 1980. godine, a korijeni tenzija sežu još dalje u prošlost.

Kao i kod svih sukoba, hladnih ili drugih, teško je odrediti kada će tačno problemi između SAD-a. i Iran je počeo. Ali dobra polazna tačka su godine nakon Drugog svetskog rata.

U to vreme Iran je postaosve važniji za vanjsku politiku SAD-a; ne samo da je bliskoistočna zemlja dijelila granicu sa Sovjetskim Savezom – novim američkim hladnoratovskim neprijateljem – već je bila i najmoćniji igrač u regiji bogatoj naftom.

Upravo su ova dva faktora doprinijela prvi veliki kamen spoticanja u američko-iranskim odnosima: državni udar koji su orkestrirali SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo protiv iranskog premijera Mohammada Mosaddegha.

Puč protiv Mosaddegha

Odnosi između SAD-a i Irana bili su relativno glatki u prvih nekoliko godina nakon Drugog svetskog rata. Godine 1941. Velika Britanija i Sovjetski Savez prisilili su na abdikaciju iranskog monarha Reze Shaha Pahlavija (za kojeg su smatrali da je prijateljski nastrojen prema silama Osovine) i zamijenili ga njegovim najstarijim sinom, Mohammadom Rezom Pahlavijem.

Pahlavi junior, koji je ostao iranski šah do 1979. godine, vodio je proameričku vanjsku politiku i održavao manje-više dosljedno dobre odnose sa SAD-om za vrijeme svoje vladavine. Ali 1951. godine Mosaddegh je postao premijer i gotovo odmah je krenuo u provedbu socijalističkih i nacionalističkih reformi.

Posljednji iranski šah, Mohammad Reza Pahlavi, na slici je s američkim predsjednikom Harryjem S. Trumanom (lijevo) 1949. (Zasluge: Public domain).

Međutim, upravo je Mosaddeghova nacionalizacija iranske naftne industrije dovela do toga da SAD – a posebno CIA – zaista

Osnovana od strane Britanije početkom 20. stoljeća, Anglo-iranska naftna kompanija bila je najveća kompanija Britanskog carstva, a Britanija je ubirala većinu profita.

Kada je Mosaddegh započeo nacionalizaciju kompaniju 1952. (potez koji je odobrio iranski parlament), Britanija je odgovorila embargom na iransku naftu što je uzrokovalo pogoršanje iranske ekonomije – taktika koja je nagovještavala sankcije koje će se koristiti protiv Irana u godinama koje dolaze.

Harry S. Truman, tadašnji američki predsjednik, pozvao je saveznicu Britaniju da ublaži svoj odgovor, ali za Mosaddegha je vjerojatno već bilo prekasno; iza kulisa CIA je već provodila aktivnosti protiv iranskog premijera, vjerujući da je on destabilizirajuća sila u zemlji koja bi mogla biti ranjiva na komunističko preuzimanje – kao i, naravno, prepreka zapadnoj kontroli nafte u Bliski istok.

U avgustu 1953., agencija je radila s Britanijom na uspješnom uklanjanju Mosaddegha putem vojnog udara, ostavljajući pro-Američku Šah je ojačao na svom mjestu.

Ovaj državni udar, koji je označio prvu tajnu akciju SAD-a za rušenje strane vlade za vrijeme mira, pokazao bi se okrutnim obratom ironije u historiji američko-iranskih odnosa.

SAD političari se danas mogu buniti protiv iranskog društvenog i političkog konzervativizma i središnje uloge religije i islama usvoju politiku, ali Mosadegh, na čijem je svrgavanju njihova zemlja radila, bio je zagovornik sekularne demokratije.

Ali ovo je samo jedna od mnogih takvih ironija koje zasipaju zajedničku istoriju dvije zemlje.

Još jedna velika koja se često zanemaruje je činjenica da su SAD pomogle Iranu da uspostavi svoj nuklearni program u kasnim 1950-im, obezbjeđujući toj bliskoistočnoj zemlji svoj prvi nuklearni reaktor, a kasnije i obogaćeni uranijum za oružje.

Revolucija 1979. i talačka kriza

Otada se tvrdilo da je uloga SAD-a u rušenju Mossadegha bila ono što je dovelo do toga da je revolucija u Iranu 1979. godine bila toliko antiameričke po prirodi i da je uporna antiameričkog raspoloženja u Iranu.

Danas, ideju “zapadnog miješanja” u Iran čelnici zemlje često cinično koriste kako bi skrenuli pažnju s domaćih problema i uspostavili zajedničkog neprijatelja oko kojeg se Iranci mogu okupiti protiv . Ali nije laka ideja suprotstaviti se datim istorijskim presedanima.

Definirajući događaj antiameričkih osjećaja u Iranu je nesumnjivo talačka kriza koja je počela 4. novembra 1979. godine i kada je grupa iranskih studenata okupirala američku ambasadu u Teheranu i 444 dana drže 52 američka diplomata i državljana kao taoce.

Ranije godine, niz narodnih štrajkova i protesta doveo je do toga da je proamerički šah bio primoran u egzil – u početku uEgipat. Monarhijska vlast u Iranu je kasnije zamijenjena islamskom republikom na čelu s vrhovnim vjerskim i političkim vođom.

Talačka kriza dogodila se samo nekoliko sedmica nakon što je prognanom šahu dozvoljeno da uđe u SAD radi liječenja raka. Tada se američki predsjednik Jimmy Carter zapravo protivio tom potezu, ali je na kraju pokleknuo pred intenzivnim pritiskom američkih zvaničnika.

Carterova odluka, zajedno s ranijim američkim miješanjem u Iran, dovela je do rastućeg bijesa među iranskim revolucionarima – nekima od koji su vjerovali da SAD orkestriraju još jedan puč za svrgavanje post-revolucionarne vlade – i kulminirao je preuzimanjem ambasade.

Talačka kriza koja je uslijedila postala je najduža u povijesti i pokazala se katastrofalnom za američko-iranske odnose.

U aprilu 1980. godine, sa talačkom krizom koja nije pokazivala znake kraja, Carter je prekinuo sve diplomatske veze s Iranom – i one su od tada ostale prekinute.

Iz američke perspektive, okupacija njene ambasade i uzimanje talaca na teritoriji ambasade predstavljalo je potkopavanje principa koji regulišu međunarodne odnose i diplomatiju što je bilo neoprostivo.

U međuvremenu, u još jednoj ironiji, talačka kriza res rezultiralo ostavkom umjerenog iranskog privremenog premijera Mehdija Bazargana i njegovog kabineta – upravo one vlade koju su neki revolucionaribojao se da će ga SAD zbaciti u još jednom državnom udaru.

Bazargana je imenovao vrhovni vođa, ajatolah Ruholah Homeini, ali je bio frustriran nedostatkom moći njegove vlade. Uzimanje talaca, koje je Homenei podržavao, pokazalo se da je prelila čašu za premijera.

Ekonomske reperkusije i sankcije

Prije revolucije 1979., SAD su bile najveći trgovinski partner Irana zajedno sa Zapadom Njemačka. Ali sve se to promijenilo diplomatskim nesrećama koje su uslijedile nakon talačke krize.

Kasne 1979. godine Carterova administracija je obustavila uvoz nafte od novog neprijatelja SAD-a, dok su milijarde dolara iranske imovine bile zamrznute.

Nakon rješavanja talačke krize 1981. godine, barem dio ove zamrznute imovine je oslobođen (iako koliko tačno ovisi o tome s kojom stranom razgovarate) i trgovina je nastavljena između dva okruga – ali samo u djeliću nivoa prije revolucije.

Stvari još nisu dostigle dno za ekonomske veze dvije zemlje, međutim.

Od 1983., administracija američkog predsjednika Ronalda Reagana nametnula je niz ekonomska ograničenja Irana kao odgovor na – između ostalog – navodni terorizam pod pokroviteljstvom Irana.

Ali Amerika nastavila je svake godine kupovati iransku naftu vrijednu milijarde dolara (iako preko podružnica) i trgovati između dvije zemlje čak i počeoporast nakon završetka iransko-iračkog rata 1988.

Sve ovo se naglo završilo sredinom 1990-ih, međutim, kada je američki predsjednik Bill Clinton uveo široke i iscrpljujuće sankcije Iranu.

Ograničenja su malo ublažena 2000. godine, u skromnom naklonu reformističkoj vladi iranskog predsjednika Mohammada Khatamija, ali zabrinutost zbog iranskog razvoja nuklearne energije kasnije je dovela do novih sankcija usmjerenih na pojedince i subjekte za koje se vjeruje da su umiješani.

Zagovornici sankcija tvrde da su one primorale Iran da sjedne za pregovarački sto i oko talačke krize i zbog spora oko nuklearne energije. Ali ekonomske mjere su nesumnjivo pogoršale i loše odnose između zemalja.

Utjecaj sankcija na iransku ekonomiju podstakao je antiamerička osjećanja među nekim Irancima i samo je poslužio za jačanje napora iranskih političara i vjerskih vođa slikajući SAD kao zajedničkog neprijatelja.

Danas su zidovi kompleksa u kojem se ranije nalazila američka ambasada u Teheranu prekriveni anti-SAD. grafiti (Zasluge: Laura Mackenzie).

Tokom godina, skandiranje „Smrt Americi“ i paljenje zastave Zvijezda i pruga bile su uobičajene karakteristike mnogih protesta, demonstracija i javnih događaja u Iranu. I danas se javljaju.

Američke sankcije su također ograničile i ekonomsko i kulturnoutjecaj SAD-a na Iran, nešto što je prilično neobično vidjeti u današnjem svijetu koji se sve više globalizira.

Vozeći se kroz zemlju, nećete naići na poznate zlatne lukove McDonald'sa niti ćete moći svratiti kafu u Dunkin' Donuts ili Starbucksu – svim američkim kompanijama koje imaju značajno prisustvo u drugim dijelovima Bliskog istoka.

Napred

Od ranih 2000-ih, odnosi između SAD-a i Irana su počeli da njime dominiraju američke tvrdnje da Iran razvija nuklearno oružje.

S obzirom da je Iran dosljedno poricao optužbe, spor je ušao u ćorsokak sve do 2015. godine kada je izgledalo da je to pitanje konačno riješeno – barem privremeno – graničnim nuklearnim sporazumom.

Izgleda da su američko-iranski odnosi zaokružili nakon izbora Trumpa (Zasluge: Gage Skidmore / CC).

Ali odnosi između njih dvojice čini se da su zemlje napravile puni krug nakon izbora Trumpa i njegovog povlačenja l iz sporazuma.

U.S. ekonomske sankcije Iranu su vraćene, a vrijednost iranskog rijala je pala na historijski minimum. Pošto je njegova ekonomija duboko oštećena, iranski režim nije pokazao znake propadanja i umjesto toga je odgovorio svojom kampanjom da prisili ukidanje sankcija.

Odnosi između dvije zemlje lelujaju na ivici nesreće još od Trumpove odluke -nazvana kampanja "maksimalnog pritiska", pri čemu obje strane pojačavaju svoju agresivnu retoriku.

Istaknuta slika: Qasem Soleimani prima Zolfaghar orden od Ali Khameneija u martu 2019. (Kredit:  Khamenei.ir / CC)