Tokom rata na Pacifiku, milioni Korejaca su raseljeni po Japanskom carstvu. Neki su prisilno odvedeni na rad, drugi su se odlučili dobrovoljno preseliti, tražeći ekonomske i druge prilike.

Kao rezultat toga, na kraju rata 1945. godine veliki broj Korejaca ostavljen je u poraženom Japanu. Sa američkom okupacijom Japana i Korejskog poluotoka koji se podijelio na sjever i jug, pitanje njihove repatrijacije postajalo je sve komplikovanije.

Pustošenje uzrokovano Korejskim ratom i zaoštravanje Hladnog rata značilo je da je do 1955. godine preko U Japanu je ostalo 600.000 Korejaca. Mnogi Korejci su bili na socijalnoj pomoći, bili su diskriminisani i nisu živeli u dobrim uslovima u Japanu. Stoga su željeli da budu vraćeni u svoju domovinu.

Uništavanje željezničkih vagona južno od Wonsana, Sjeverna Koreja, lučkog grada na istočnoj obali, od strane američkih snaga tokom Korejskog rata (Zasluge: Public Domain) .

Iako je velika većina Korejaca u Japanu porijeklom iz južno od 38. paralele, između 1959. i 1984. 93.340 Korejaca, uključujući 6.700 japanskih supružnika i djece, vraćeno je u Sjevernu Koreju, Demokratsku Narodnu Republiku Koreju (DPRK).

Ovaj konkretni događaj se uglavnom ignorira kada se govori o Hladnom ratu.

Zašto Sjeverna Koreja?

Režim Syngman Rhee u Republici Koreji (ROK) , u Južnoj Koreji, izgrađena je na snažnim anti-Japanski sentiment. Tokom 1950-ih, kada su Sjedinjenim Državama bila potrebna njihova dva glavna istočnoazijska saveznika za bliske odnose, Republika Koreja je umjesto toga bila prilično neprijateljska.

Odmah nakon Korejskog rata, Južna Koreja je ekonomski bila iza Sjeverne. Rheejeva južnokorejska vlada pokazala je jasnu nevoljkost da primi repatrirance iz Japana. Opcije za 600.000 Korejaca koji su ostali u Japanu su stoga bile da ostanu tamo ili da odu u Sjevernu Koreju. U tom kontekstu su Japan i Sjeverna Koreja započeli tajne pregovore.

I Japan i Sjeverna Koreja bili su voljni nastaviti sa značajnim stepenom saradnje uprkos pojačanim tenzijama Hladnog rata, koji su trebali ozbiljno utjecati na njihove odnosi. Njihovu saradnju je značajno olakšao Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC). Političke i medijske organizacije također su podržale projekat, nazvavši ga humanitarnom mjerom.

Istraživanje sprovedeno 1946. pokazalo je da se 500.000 Korejaca pokušavalo vratiti u Južnu Koreju, a samo 10.000 se odlučilo za Sjevernu Koreju. Ove brojke odražavaju tačku porijekla izbjeglica, ali svjetske tenzije su pomogle da se preokrenu ove preferencije. Politika Hladnog rata igrala se unutar korejske zajednice u Japanu, sa konkurentskim organizacijama koje su stvarale propagandu.

Bio je značajan pomak za Japan da ili pokrene ili odgovori na Sjevernu Koreju kada sutakođe pokušavaju da normalizuju odnose sa Južnom Korejom. Stoga je bio uključen rigorozan proces za dobivanje mjesta na brodu pozajmljenom od Sovjetskog Saveza, uključujući intervjue s MKCK-om.

Odgovor s juga

Demokratska Narodna Republika Koreja smatrala je repatrijaciju kao priliku za poboljšanje odnosa sa Japanom. Republika Koreja, međutim, nije prihvatila situaciju. Vlada Južne Koreje dala je sve od sebe da spriječi repatrijaciju na Sjever.

Izvještaj je tvrdio da je u Južnoj Koreji proglašeno vanredno stanje i da je mornarica u pripravnosti u slučaju da ne postoji drugi način da spriječi dolazak repatrijskih brodova u Sjevernu Koreju. Također se dodaje da je vojnicima UN-a bilo naređeno da ne učestvuju u bilo kakvoj akciji ako se nešto dogodi. Predsjednik MKCK-a je čak upozorio da to pitanje prijeti cjelokupnoj političkoj stabilnosti Dalekog istoka.

Japanska vlada je bila toliko uznemirena da je pokušala što prije završiti proces povratka. Odlasci su ubrzani u pokušaju da se riješi pitanje repatrijacije kako bi se napori mogli usmjeriti na popravljanje narušenih odnosa s Južnom Korejom. Na sreću Japana, promjena režima u Republici Koreji 1961. ublažila je tenzije.

General-major Park Chung-hee i vojnici zaduženi za izvođenje puča 1961. koji je stvorio antisocijalističkuvlada više prihvata saradnju sa Japanom (Zasluge: Public Domain).

Pitanje repatrijacije postalo je indirektan put komunikacije između Severne i Južne Koreje. Propaganda se širila širom svijeta o velikom iskustvu povratnika u Sjevernoj Koreji i naglašavala nesrećno iskustvo onih koji su posjetili Južnu Koreju.

Ishod repatrijacija

Šema repatrijacije trebala je dovesti do bliži odnosi između Sjeverne Koreje i Japana, umjesto toga završilo je nijansiranje odnosa decenijama nakon toga i nastavlja da baca senku na odnose Sjevernoistočne Azije.

Nakon normalizacije odnosa između Japana i Južne Koreje 1965. godine, repatrijacije su se nije zaustavio, već je značajno usporio.

Središnji komitet Crvenog križa Sjeverne Koreje izjavio je 1969. da se repatrijacija mora nastaviti jer je pokazalo da su Korejci izabrali da se vrate u socijalističku zemlju, umjesto da ostanu ili povratak u kapitalističku zemlju. U memorandumu se tvrdilo da su japanski militaristi i južnokorejska vlada bili željni da osujeti pokušaje repatrijacije, te da su Japanci od početka bili ometajući.

U stvarnosti, međutim, brojke koje se prijavljuju za odlazak u Sjevernu Koreju naglo su pale 1960-ih kao saznanje o lošim ekonomskim uslovima, socijalnoj diskriminaciji i političkoj represiji sa kojima su se suočavali i Korejci i njihovi japanski supružnicifiltriran nazad u Japan.

Repatrijacije u Sjevernu Koreju iz Japana, prikazane u “Photograph Gazette, 15. januar 1960. godine” koje je objavila Vlada Japana. (Zasluge: Public Domain).

Demokratska Narodna Republika Koreja nije bila raj na zemlji kakav je propaganda obećavala. Članovi porodice u Japanu slali su novac da podrže svoje najmilije. Japanska vlada nije objavila informaciju koju su dobili još 1960. da su mnogi povratnici patili zbog teških uslova u Sjevernoj Koreji.

Dvije trećine Japanaca koji su migrirali u Sjevernu Koreju sa procjenjuje se da su njihov bračni drug ili roditelji iz Koreje nestali ili se za njih nikada nije čulo. Od povratnika, oko 200 je prebjeglo sa sjevera i nastanilo se u Japanu, dok se vjeruje da je 300 do 400 pobjeglo na jug.

Stručnjaci tvrde da bi zbog toga japanska vlada “sigurno radije incident potonuo u zaborav.” Vlade Sjeverne i Južne Koreje također šute i pomogle su da se ovo pitanje u velikoj mjeri zaboravi. Naslijeđe unutar svake zemlje se zanemaruje, a Sjeverna Koreja označava masovni povratak kao “Veliki povratak u domovinu” ne obilježavajući ga s mnogo entuzijazma ili ponosa.

Pitanje repatrijacije je veoma važno kada se uzme u obzir Hladni rat u severoistočnoj Aziji. Došlo je u vrijeme kada je Sjeverna Korejai Južna Koreja osporile su legitimitet jedna drugoj i pokušavale da steknu uporište u Japanu. Njegovi efekti su bili ogromni i imali su potencijal da potpuno promijene političke strukture i stabilnost u istočnoj Aziji.

Pitanje repatrijacije moglo je dovesti do sukoba između ključnih saveznika SAD-a na Dalekom istoku, dok je komunistička Kina, Sjeverna Koreja, a Sovjetski Savez je gledao dalje.

U oktobru 2017. japanski naučnici i novinari osnovali su grupu za snimanje sjećanja onih koji su se naselili u Sjevernoj Koreji. Grupa je intervjuisala povratnike koji su pobegli sa severa, a cilj je da objavi zbirku njihovih svedočenja do kraja 2021. godine.