Blizu milion ljudi iz Britanije i Carstva ubijeno je tokom Prvog svetskog rata. Ali odmah nakon rata, generali su slavljeni kao heroji. Kada je feldmaršal Haig umro 1928. godine, preko milion ljudi došlo je da gleda pogrebnu povorku ulicama Londona.

U Westminsterskoj opatiji bila je služba, nakon čega je kovčeg odnesen u Edinburg, gdje je ležao u High Kirk of St Giles. Red da se vidi kovčeg protegao se najmanje jednu milju, uprkos užasnim vremenskim uslovima.

Feldmaršal Sir Douglas Haig, Kt, Gcb, Gcvo, Kcie, vrhovni komandant, Francuska, Od 15. decembra 1915. Slikano u Glavnom štabu, 30. maja 1917. Kredit:  IWM (Art.IWM ART 324) / Javno vlasništvo.

Ovo naslijeđe je brzo postalo ukaljano. Ratni memoari Davida Lloyda Georgea brzo su potkopali Haigov ugled, a britanski generali tokom Prvog svjetskog rata postali su sve više omalovažavani u popularnoj kulturi.

Čuveni stereotip je onaj o 'lavovima vođenim magarcima', pri čemu su magarci bezbrižni, nekompetentni generali, odgovorni za hiljade njihovih muških smrtnih slučajeva zbog čiste bešćutnosti.

Posljednjih godina bilo je poznatih portreta Blackaddera, sa Stephenom Fryom koji igra ulogu generala Melchetta, nekompetentnog komandanta zaduženog zaBlackadder's puk.

U naletu karakteristične gluposti, general Melchett uzvraća, protiveći se svom planu da pošalje ljude u Ničiju zemlju besciljno da umru, da:

...radimo upravo ono što mi učinili 18 puta prije je upravo zadnja stvar koju očekuju od nas ovog puta.

Odvajanje mita od stvarnosti

Kao i kod svih historijskih mitova, fragmenti istine leže posijani u većem iskrivljavanje događaja. Jedan mit sugeriše da su generali bili toliko van kontakta da nisu imali pojma šta se zapravo dešava na liniji fronta. Na primjer, štab generala Melchetta nalazi se u francuskom zamku 35 kilometara udaljenom od rovova.

Ali da većina generala nije bila u kontaktu, u stvarnosti je potpuno nevjerovatno.

Generali su znali upravo ono što se dešavalo na ratištima, ali su bili pod pritiskom da daju rezultate. Uz ograničene mogućnosti za manevar na Zapadnom frontu, bilo je nekoliko linija napada koje nisu uključivale napad direktno preko Ničije zemlje.

Možda najbolji dokaz da su generali dobro razumjeli bol i patnju kroz koje su prolazili njihovi vojnici je smrt samih generala.

Od 1.252 britanska generala, 146 je ranjeno ili zarobljeno, 78 je ubijeno u akciji, a 2 su dobila Viktorijin krst za hrabrost.

Njemački vojnici 11Rezervni husarski puk u borbi iz rova, na Zapadnom frontu, 1916. Kredit: Bundesarchiv, Bild 136-B0560 / Tellgmann, Oscar / CC-BY-SA.

Greške vrhovne komande

Ovo ne znači da su generali bili besprijekorni. Odlučili su se za taktičke izbore koji su bespotrebno ugrozili živote njihovih ljudi, i nastavili su to činiti tokom cijelog rata.

Na primjer, njemački general Erich von Falkenhayn napravio je plan da "iskrvari francuski bijeli" kod Verduna . Dok je Verdun imao relativno mali strateški značaj, Falkenhayn je smatrao da se rat može dobiti iscrpljivanjem francuskih resursa i ljudstva.

Počinio je hiljade njemačkih i francuskih života u nečemu što je predstavljalo produženo krvoproliće, u pokušaju da pobijedi rat iscrpljivanjem.

U bici kod Aubers Ridgea, 9. maja 1915. godine, Britanci su masakrirani pokušavajući da brzo napadnu Nijemce.

Ovo je bio napad zasnovan na lošim obavještajnim podacima – Britanski komandanti su mislili da su Nemci povukli mnogo više trupa u Rusiju nego što su u stvari imali – i da je preko 11.000 britanskih vojnika ubijeno ili ranjeno.

Razmeri smrti bili su toliki da su doveli do potpunog preispitivanja način na koji je britanska vojska vodila bitke.

Ponovo, na Galipolju, generali su izazvali teške gubitke života kroz taktičke greške. General Sir Frederick Stopford je postavljen za komandu, uprkos nedostatkuiskustvo na bojnim poljima Prvog svjetskog rata.

Iskrcavanje je u početku bilo uspješno, osiguralo je plato i iznenadilo tursku vojsku.

Međutim, Stopford je naredio svojim ljudima da konsoliduju svoj položaj na branič umjesto da pritisnu prednost, i omogućio je Turcima da pojačaju svoju odbranu i nanesu teške žrtve.

Svlačionica u Galipolju tokom Prvog svjetskog rata, 1915. Zasluge: Wellcome Library /CC BY 4.0.

Ove mane nisu bile ekskluzivne za generale britanske vojske. Njemačka vojska je obučavala svoje oficire s pretpostavkom da će, jednom obučeni, znati intuitivno odgovoriti na situacije na terenu, što je danas poznato kao Auftragstaktik , ili taktika tipa misije. To je ionako težak zadatak koordinacije kretanja preko velikih granica dodatno otežao.

U ranom napredovanju 1914. na istočnom frontu, general Hermann von François je zanemario naređenja iz Berlina da ne napada Ruse i ušao je kada je Ukazala se prilika.

To je dovelo do bitke kod Gunbinnena, gdje su Nijemci teško poraženi i izgubili istočnu Prusku. Uspaničeni načelnik štaba, Helmuth von Moltke, povukao je ljude sa Zapadnog fronta kako bi ih poslao na istok, oslabivši tako planiranu zapadnu ofanzivu.

Austrijskoj vojsci koja se borila pod vodstvom generala Oskara Potioreka u Srbiji dato je malo smjernica o pitanjima poput askoordinacija pešadijske artiljerije.

Njihovo ograničeno znanje praktičnog ratovanja imalo je ozbiljnu cenu kada su ih Srbi pobedili u iznenadnom noćnom napadu u bici na Ceru, zbog čega su se Potiorek i njegove snage povukle iz Srbije.

Uzaludnost rata

Glavni razlog zašto su se borbene linije Prvog svjetskog rata rijetko mijenjale nije bila nesposobnost generala, već nemoć napada pred odlučnom odbranom. Iako je bilo moguće zauzeti rovove na liniji fronta, bilo je teško postići bilo kakvu prednost.

Teške žrtve često su bile neizbježne u bilo kojoj ofanzivi. Primarni problem je bio to što su se ofanzivne trupe kretale brzinom od oko 1-2 milje na sat, dok su branioci mogli koristiti željezničku mrežu da se kreću brzinom od oko 25 milja na sat. U istom vremenskom periodu, branioci su mogli da ojačaju dvadeset puta brže nego što je to mogla bilo koja ofanzivna jedinica.

Komunikacija je takođe značila da su branioci imali još jednu prednost u sukobu. Terenski komandanti nisu imali mnogo načina da saznaju koje su jedinice bile uspješne u bilo kojem napadu, pa stoga nisu znali gdje da pošalju trupe da podrže bilo kakve proboje u odbrambenoj liniji.

Zapovjednici odbrane mogli su koristiti telefonske linije da pozvati trupe na proboj, dok napadači nisu imali načina da urade istu stvar. Najmanji 'rovovski radio' zahtijevao je 6 ljudi da ga nose, pa je stoga bio potpuno nepraktičan u Ničijoj zemlji.

Način na kojirat je vođen i pristupilo mu se sa taktičkog i strateškog stajališta prošao je niz važnih promjena između 1914. i 1918.

Većina armija je započela rat koristeći zastarjele taktičke ideje, i progresivno ih mijenjala kako nove tehnologije i nove ideje pokazali su svoju vrijednost.

Većina ovih pristupa izazvala je teške žrtve, a generali su imali malo manevriranja u tom pogledu. General Mangin, francuski komandant, primijetio je da 'šta god da radite, gubite mnogo ljudi'.

Zasluge za vrhunsku sliku: Vladimir Tkalčić.