Ništa nije neizbežno. Ništa nije nepromenljivo. Prvi svjetski rat je bio kataklizma koja je raznijela svjetski poredak, uništila prvo veliko doba globalizacije, uništila ili smrtno ranila gotovo sva gigantska imperija koja su upravljala većinom zemaljske populacije.

Ostavila je nestabilnost, nelegitimnih ili čak kriminalnih režima koji su izazvali dalje ratove i nestabilnost. 100 godina kasnije nasilje na Bliskom istoku i u Ukrajini, i duboke podjele širom Balkana, imaju važne korijene u onome što se dogodilo tokom i neposredno nakon sukoba.

Postoji tendencija da se pretpostavi da je događaj ovako utjecajan, ovaj zemljotresno destruktivan, morao biti proizvod dubokih strukturalnih sila koje su natjerale političare i društvo na rat i kojima su samo pojedinačni donosioci odluka bili nemoćni da se odupru. Ogromni događaji, kako se razmišlja, ne mogu biti samo proizvod loše sreće, pogrešne komunikacije, izgubljenog poretka ili individualne prosudbe.

Loša sreća može dovesti do kataklizme

Nažalost, istorija nam pokazuje oni mogu. Kubanska raketna kriza je dobar primjer kada su izbori bili važni. Svijet je bio pošteđen katastrofalnog nuklearnog rata jer je Kruščov odustao, a braća Kennedy su bila dovoljno pametna da ignorišu neke savjete koji su im dolazili i pristali su na raspoređivanje nekih svojih balističkih projektila.

Godine 1983. Stanislav Petrov Stanislav Petrov. nije poštovao stroge protokolekada je bio na dužnosti u sovjetskom komandnom centru za rano upozoravanje kada mu je oprema rekla da su SAD upravo pokrenule nuklearni napad i on je s pravom pretpostavio da se radi o kvaru, pa tu informaciju nije proslijedio u lanac komande. Poznat je kao 'čovjek koji je spasio čovječanstvo.'

Da su SAD i Sovjetski Savez zaratili u drugoj polovini 20. stoljeća, budući istoričari, da ih je bilo, mudro bi istakli da rat između ove dvije supersile, sa više tačaka trvenja, naoružanih kao nikada do sada ogromnim arsenalima sa lukavim komandnim i kontrolnim mehanizmima, i duboko antagonističkim pogledima na svijet, bio je apsolutno neizbježan. Ipak, to se nije dogodilo.

Militarističko visoko društvo

Postojale su mnoge sile koje su tjerale Evropu u rat 1914. Tradicionalne elite i dalje su sebe doživljavale kao ratničku kastu. Djeca prinčevi i veliki vojvode, šepureći se okolo u vojnim uniformama, sinovi aristokracije čitali su militarističke knjige poput G. A. Hentyja prije nego što su se pridružili gardijskim pukovima od Sankt Peterburga do Londona.

Carevi i kraljevi često su se pojavljivali u vojnim uniformama. Rat se smatrao legitimnim oruđem državnog upravljanja. Takođe se smatralo prirodnim i neizbežnim. Svaka država u Evropi bila je iskovana i održavana na bojnom polju.

Vojna osvajanja su isporučila ogromna carstva evropskim silama. Do 1914. nijedan kutak svijeta nije bio oslobođen formalnostikontrolu ili jak uticaj iz Evrope ili njenih bivših kolonija poput Argentine ili SAD. Kontrola nad drugim narodima je normalizovana. To se čak smatralo izuzetno pozitivnim.

Pogrešno čitanje Darwina uvjerilo je mnoge da jaki i moćni treba da progutaju slabe i neorganizirane. Bio je to najbrži način za širenje blagodati kršćanske civilizacije. Periodični ratovi bi očistili mrtvo drvo, pa čak i revitalizirali društva.

Na domaćem planu, elite su se našle suočene s novim izazovima. Socijalizam, feminizam, moderna umjetnost i muzika uzdrmali su tradicionalne strukture. Mnogi stari političari su mislili da je rat čistilište koje će pročistiti te degenerirane utjecaje i natjerati ljude da se vrate starim uvjerenjima: Bogu, Caru, tradiciji.

Franc i njegova supruga Sophie napuštaju Sarajevo Vijećnica 28. juna 1914., samo nekoliko minuta prije njihovog ubistva. Zasluge: Europeana 1914-1918 / Commons.

Atentat i 'julska kriza' 1914.

Ništa od ovoga međutim nije učinilo rat neizbježnim. Odluke koje su pojedinci donijeli kao odgovor na atentat na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu su zapalile rat, pokrenuvši lanac saveza, koji su, poput NATO-ove klauzule V, zapravo bili osmišljeni da ga spriječe. Neki donosioci odluka imali su duboko lične razloge za odlazak u rat.

Austrijski načelnik Generalštaba Conrad von Hotzendorf sanjao je tu pobjedu nabojno polje bi mu omogućilo da dobije ruku udate žene u koju je postao potpuno zaljubljen. Ruski car Nikolaj je bio toliko zabrinut za prestiž da je mislio da mora podržati Srbiju, čak i ako bi to značilo rat, jer bi inače njegov vlastiti položaj bio ugrožen.

Njemački kajzer, Wilhelm, bio je duboko nesiguran, uspaničio se neposredno pre nego što su nemačke trupe ušle u Francusku i pokušao da zaustavi invaziju i da ih umesto toga pošalje na istok prema Rusima. Njegovi generali su mu rekli da je to nemoguće, a Kajzer je odustao, vjerujući da je žrtva događaja, a ne njihov gospodar.

Prvi svjetski rat nije bio neizbježan. Čudno, to je vjerovanje previše evropskih donosilaca odluka da je rat neizbježan, ono što ga je učinilo takvim.