Ratovi rijetko prate planove koje su postavili komandanti koji primjenjuju prošlo iskustvo na sadašnje dileme. U Prvom svjetskom ratu  prošlo iskustvo bilo je uglavnom irelevantno i često aktivno beskorisno. Formulirati strategiju zasnovanu na pretpostavci o kratkom, fluidnom ratu nije bilo pametno.

Vojno rukovodstvo svake zemlje bilo je manje-više izliveno iz istog kalupa – bilo je vezano za kult hrabre ofanzive, taj napad je najbolji vid odbrane. To se manifestiralo u velikim ranim ratnim planovima tri glavne zapadne zaraćene strane – Njemačke, Francuske i Britanije.

Svaki plan nije na adekvatan način uzeo u obzir namjere svog protivnika, niti razmotrio razmjere i suštinski karakter ovog sukoba pretpostaviti. Suvišni klasični koncepti rata uokvirivali su ranu strategiju. U doba ogromnih vojski građana ratovi su sada bili među narodima, pa je svaka strategija morala uzeti u obzir i raspodjelu dobara i radne snage između domaćih i vojnih frontova.

Njemački Schlieffen plan

Prevladavajući strah Njemačke bio je od borbe na dva fronta. Osmišljen je plan prema kojem će Francuzi prvo biti poraženi, a zatim i Rusi.

Alfred von Schlieffen, istoimeni glavni arhitekta plana, predviđao je da će Francuska pasti za 6 sedmica, što će omogućiti njemačkim snagama da se okreću do suočiti sa mobilizirajućim ruskim hordama.

Bilo ih jenekoliko klimavih pretpostavki ovog plana. Prva i najočitija bila je ideja da se, u ovoj eri ogromnih armija i razorne tehnologije koja je favorizirala branioca, Francuska može osvojiti za 6 sedmica. Takođe je centralno za ovaj plan bilo da će se Francuska smatrati osvojenom kada Pariz bude zauzet. Sporno je da li bi ovaj princip vrijedio u modernom dobu.

Na kraju je došlo do jednostavnijih grešaka u izvršenju plana – 8 divizija njemačke vojske koje su bile sastavni dio njega jednostavno nije postojalo.

Također, kao što svi znamo, ideja da bi Njemačka mogla narušiti neutralnost Belgije i izbjeći uvođenje Britanije u rat nije bila zdrava. BEF su bili glavni faktor koji je doprineo da nemačka vojska nije uspela da stigne do Pariza.

Francuski plan XVII

Francuzi su odlučili da je primarni cilj njihov rat je bio da povrate Alzas i Lorenu. Iako su bili svjesni Schlieffenovog plana, nisu bili spremni da se okupe i čekaju u sjevernoj Francuskoj na kolosalan njemački napad.

Umjesto toga oni bi rasporedili glavninu svojih snaga na jugu u pripremama za kampanju osvajanja. Ovaj 'Plan XVII' bio je zasnovan na pretpostavci da bi male francuske snage u savezu s BEF-om mogle zaustaviti njemačko napredovanje.

U stvarnosti cijela francuska vojska ubrzo je bila posvećena zaustavljanju žestoke njemačke ofanzive i misli o skorom osvajanjuispario.

Za one koji ne znaju francuski, mapa iznad prikazuje početno raspoređivanje trupa (okruženo) i pravac napada u skladu sa Planom XVII. Ono što se odigralo bila je bitka na granicama – po svemu sudeći, katastrofa za francusku vojsku. Do početka septembra pretrpljeno je 300.000 žrtava i napad se ubrzo pretvorio u povlačenje.

Britanski 'business as usual'

Ključna pretpostavka ovog plana je da Britanci ne mogu izbjeći vojno uključenje u rat, ali moraju ograničiti svoju posvećenost.

BEF bi bio raspoređen u sjevernoj Francuskoj, pružajući 'sličnu podršku.' U međuvremenu bi mornarica uvela blokadu Njemačkoj, i na taj način Britanija bi postala pokrovitelj i dobavljač ratnih napora u kojima su žrtvovani francuski i ruski životi.

Britanija bi također iskoristila priliku da zauzme njemačko prekomorsko tržište.

Međutim, plan se oslanjao na izbjegavanje masivnog odliva radne snage koji bi podrazumijevao veliku vojnu obavezu, nešto o čemu vojno rukovodstvo nije na adekvatan način saopšteno. Kitchenerov poziv na masovnu regrutaciju bio je u direktnoj suprotnosti sa širom strategijom, a odgovor koji je izazvao vidio je da je "Business As Usual" umro brzom smrću.