Tmurno je ironično da Demokratska Narodna Republika Koreja (DNRK) nije ni demokratska ni republika. Zapravo, to je decenijama bila jedna od najstrožijih autoritarnih diktatura na svijetu.

Pod vlašću dinastije Kim, koja datira još od uspona Kim Il Sunga 1948. godine i nastavlja pod vodstvom njegovog unuka Kim Jong-una, nije pretjerano reći da su građani DNRK-a – nadaleko poznate kao Sjeverna Koreja – efektivno zarobljeni od strane režima.

Dakle, šta se događa kada Sjevernokorejci pokušaju pobjeći, i kojim pravcima mogu krenuti da odu?

Sjevernokorejski prebjeg

Sloboda kretanja je ozbiljno ograničena u Sjevernoj Koreji. Stroga kontrola emigracije znači da napuštanje zemlje jednostavno nije opcija za većinu građana: oni koji su napustili Narodnu Republiku obično su smatrani prebjegima i kažnjeni u slučaju repatrijacije. Bez obzira na to, hiljade Severnokorejaca uspevaju da pobegnu iz pustinjačkog kraljevstva svake godine. Postoji duga i dobro dokumentovana istorija severnokorejskog prebega.

Razkrivanje realnosti života u pustinjačkom kraljevstvu

Nedavna istorijaSjeverne Koreje pod vodstvom dinastije Kim obavijena je velom tajne i stvarnost tamošnjeg života i dalje je strogo čuvana od strane zvaničnika. Priče o sjevernokorejskim prebjegima podižu veo na život u Sjevernoj Koreji, pružajući snažne izvještaje o razornom siromaštvu i teškoćama. Ovi izvještaji se rijetko poklapaju s verzijom DNRK koju prikazuje državna propaganda. Režim je dugo pokušavao da kontroliše kako spoljni svet percipira severnokorejsko društvo.

Disparitet između režimskog prikaza života u Severnoj Koreji i stvarnosti je uvek bio očigledan spoljnim posmatračima, ali svakako je bilo tačaka kada su se čak i državni propagandisti borili da umanje sumornu situaciju sjevernokorejskog naroda. Između 1994. i 1998. zemlja je pretrpjela razornu glad koja je rezultirala masovnom izgladnjivanjem.

Državna kampanja je besramno romantizirala glad u Sjevernoj Koreji, pozivajući se na basnu, 'Teškovit marš', koja opisuje teškoće s kojima se suočava herojski Kim Il-sung tokom svog vremena kao komandant male grupe antijapanskih gerilskih boraca. U međuvremenu, riječi poput 'glad' i 'glad' bile su zabranjene od strane režima.

Zato što se posjetiocima Narodne Republike ujednačeno predstavlja pažljivo odabrana vizija tamošnjeg života, unutrašnji izvještaji onih sjevernokorejskih prebjega koji uspjeti pobjeći su od posebnog značaja. Evo ihpriče o trojici sjevernokorejskih prebjega koji su uspjeli pobjeći iz pustinjačkog kraljevstva.

Sjevernokorejski prebjegi s američkim predsjednikom Georgeom W Bushom 2006.

Image Credit: Fotografija Bijele kuće Paul Morse putem Wikimedia Commons / Public Domain

Sungju Lee

Priča Sungju Leea naglašava nesvjesnost imućnijih stanovnika Sjeverne Koreje u Pjongjangu o očajničkom siromaštvu koje doživljava veći dio zemlje. Odrastajući u relativnoj udobnosti u Pjongjangu, Sungju je vjerovao da je Narodna Republika najbogatija zemlja na svijetu, ideja koju su bez sumnje podsticali državni mediji i propagandističko obrazovanje.

Ali kada je njegov otac, a. tjelohranitelj, pao u nemilost režima, Sungjuova porodica pobjegla je u gradić Gyeong-seong na sjeverozapadu zemlje gdje je naišao na drugačiji svijet. Ova verzija Sjeverne Koreje bila je uništena siromaštvom, pothranjenošću i kriminalom. Već se klonući od ovog iznenadnog pada u očajno siromaštvo, Sungjua su tada napustili njegovi roditelji koji su odlazili, jedan za drugim, tvrdeći da će pronaći hranu. Nijedan od njih se nije vratio.

Primoran da se sam snalazi, Sungju se pridružio uličnoj bandi i skliznuo u život pun kriminala i nasilja. Selili su se iz grada u grad, kradući sa pijaca i boreći se protiv drugih bandi. Na kraju se Sungju, koji je do sada bio umoran korisnik opijuma, vratio u Gyeong-seong gdje se ponovo ujedinio sa svojimbaka i djed koji su putovali iz Pjongjanga tražeći svoju porodicu. Jednog dana stigao je glasnik sa porukom njegovog otuđenog oca koja je glasila: „Sine, živim u Kini. Dođite u Kinu da me posjetite.”

Ispostavilo se da je glasnik bio posrednik koji je mogao pomoći da se Sungju prokrijumčari preko granice. Uprkos ljutnji koju je osećao prema ocu, Sungju je iskoristio priliku da pobegne i, uz pomoć brokera, prešao u Kinu. Odatle je uspeo da odleti u Južnu Koreju, gde mu je sada bio otac, koristeći lažne dokumente.

Ponovo se spojio sa ocem, Sungjuov gnev je brzo nestao i počeo se prilagođavati životu u Južnoj Koreji. Bio je to spor i izazovan proces – Sjevernokorejce je lako prepoznati po njihovom akcentu na jugu i na njih se obično gleda sa sumnjom – ali Sungju je ustrajao i počeo cijeniti svoju novostečenu slobodu. Nakon što je krenuo u akademski život, studije su ga odvele u SAD i Veliku Britaniju.

Kim Cheol-woong

Kim Cheol-Woong s Condoleezzom Rice nakon njegovog prebjega iz Sjeverne Koreje

Image Credit: Department of State. Biro za odnose s javnošću putem Wikimedije / Public Domain

Priča Kim Cheol-woonga prilično je neobična jer je iz ugledne sjevernokorejske porodice i uživao je relativno privilegirano odgojno stanje. Darovitom muzičaru, Kim je dobio ukus života izvan granica DNRK kada jeposlat je da studira na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi između 1995. i 1999. Bilo je to iskustvo koje otvara oči (i uši), ne samo zato što je njegovo muzičko izlaganje bilo striktno ograničeno na muziku Sjeverne Koreje sve do studija u Rusiji.

U Sjevernoj Koreji se čulo da Kim svira, pored svega, pjesmu Richarda Claydermana. Prijavljen je i kažnjen. Zahvaljujući svojoj privilegovanoj pozadini, od njega se tražilo samo da napiše samokritički rad od deset stranica, ali iskustvo je bilo dovoljno da inspiriše njegov bijeg. Za razliku od većine prebjega, njegov bijeg je bio motiviran umjetničkim ograničenjima, a ne izgladnjivanjem, siromaštvom ili progonom.

Yeonmi Park

U određenoj mjeri, Yeonmi Parkovo buđenje je također bilo umjetničko. Ona se prisjeća da joj je gledanje ilegalno uvezene kopije filma Titantic iz 1997. dalo 'ukus slobode', otvarajući joj oči za ograničenja života u DNRK. Ta ilegalna kopija Titanica povezuje se i sa drugim elementom njene priče: 2004. godine njen otac je osuđen za vođenje operacije krijumčarenja i osuđen na prinudni rad u kampu za prevaspitanje Chungsan. Također je izbačen iz Korejske radničke partije, što je sudbina koja je porodici uskratila bilo kakav prihod. Uslijedilo je teško siromaštvo i pothranjenost, što je natjeralo porodicu da planira bijeg u Kinu.

Bijeg iz Sjeverne Koreje bio je samo početak Parkovog dugog puta ka slobodi. UKina, ona i njena majka pale su u ruke trgovaca ljudima i prodate Kinezima kao neveste. Uz pomoć aktivista za ljudska prava i kršćanskih misionara, uspjeli su još jednom pobjeći i putovati kroz pustinju Gobi u Mongoliju. Nakon što su bili zatvoreni u pritvorskom centru u Ulan Batoru, deportovani su u Južnu Koreju.

Yeonmi Park na Međunarodnoj konferenciji studenata za slobodu 2015.

Image Credit: Gage Skidmore preko Wikimedia Commons / Creative Commons

Poput mnogih prebjega iz DNRK-a, prilagođavanje životu u Južnoj Koreji nije bilo lako, ali, poput Sungju Lee, Park je iskoristila priliku da postane studentica i na kraju se preselila u Sjedinjene Države kako bi dovršila svoje memoare, Da bi živjela: putovanje djevojčice iz Sjeverne Koreje do slobode i nastavila studije na Univerzitetu Kolumbija. Ona je sada istaknuti aktivist koji radi na promociji ljudskih prava u Sjevernoj Koreji i širom svijeta.