Ovaj članak je uređeni prijepis Templara s Danom Jonesom na historijskom hitu Dana Snowa.

Vitezovi templari bili su paradoks. Ideja krstaškog reda, vojnog poretka je čudna stvar ako razmišljate o kršćanstvu, tačka. Ali još u doba krstaških ratova postojala je neka vrsta mode za uspostavljanje vojnih redova. Dakle, imamo Templare, Hospitalce, Teutonske vitezove, braću Mačeva iz Livonije. Ima ih puno. Ali templari su ti koji su postali najpoznatiji.

Šta je vojno naređenje?

Zamislite neku vrstu monaha – pa, tehnički nije monah, već deklarirana religiozna osoba – koja je također obučeni ubica. Ili obrnuto, obučeni ubica koji odlučuje da svoj život i svoje aktivnosti posveti služenju crkvi. To je ono što su templari bili efektivno.

Oni su se borili na prvoj liniji križarskih ratova protiv “Hristovih neprijatelja” u Palestini, Siriji, Egiptu, španskim kraljevstvima, Portugalu i tako dalje, na svim područjima gdje su križarski ratovi se odvijao tokom 12. i 13. veka.

Ali koncept takvih naredbi je bio neobična stvar i ljudi su u to vrijeme primijetili da je bilo čudno da obučeni ubica može reći:

“Nastavit ću ubijati, sakatiti , ranjavanje, tuča ljudi, ali umjesto togada se radi o ubistvu, to će biti 'zlonamjerni zločin'. To će biti ubijanje zla i Bog će biti super sretan sa mnom jer sam ubio neke muslimane ili pagane, ili bilo koje druge nekršćane, dok da sam ubijao kršćane to bi bila loša stvar.”

Rođenje templara

Templari su nastali 1119. ili 1120. godine u Jerusalimu, tako da govorimo 20 godina nakon pada Jerusalima pod zapadnim kršćanskim franačkim vojskama iz Prvog križarskog rata. Jerusalim je bio u muslimanskim rukama, ali je 1099. godine pao u ruke kršćana.

Templari su bili efektivno obučene ubice koje su odlučile da svoje živote i svoje aktivnosti posvete služenju crkve.

Sada, znamo iz putopisnih dnevnika koje su pisali hodočasnici u 20 godina da slijedilo je da su mnogi kršćani sa Zapada, svuda od Rusije do Škotske, Skandinavije, Francuske, posvuda, išli na hodočašće u novi kršćanski Jerusalim.

Slika koja prikazuje zarobljavanje križara Jerusalema 1099.

Dnevnici putovanja zabilježili su žar i teškoće koje je to putovanje bilo, ali i koliko je ono bilo opasno. Ovi hodočasnici su hodali po vrlo nestabilnom selu i ako su otišli u Jerusalim, a zatim hteli da putuju u Nazaret, u Vitlejem, na Galilejsko more, na Mrtvo more ili bilo gde, onda svi beleže u svojim dnevnicima da takva putovanja su bilaneverovatno opasno.

Kada su hodali pored puta, nailazili su na tijela ljudi koje su razbojnici napali, prerezali im vratove i oduzeli novac. Putevi su bili previše opasni da bi ovi hodočasnici čak zaustavili i zakopali ova tijela jer, kako piše jedan hodočasnik, “Svako ko bi to uradio kopao bi sebi grob”.

Tako oko 1119. vitez iz Šampanjca zvan Hugues de Payens odlučio je da će učiniti nešto po tom pitanju.

Crkva Svetog groba, kako je viđena 1885.

On i neki od njegovih prijatelja – jedan izveštaj kaže da ih je bilo devet, drugi kaže da ih je bilo 30, ali, u svakom slučaju, mala grupa vitezova – okupila se, družila se u crkvi Svetog groba u Jerusalimu i rekla: „Znate, trebalo bi nešto da uradimo o ovom. Trebali bismo uspostaviti neku vrstu spasilačke službe na cesti koja bi čuvala hodočasnike”.

Dok su hodali pored puta, nailazili su na tijela ljudi koje su napali razbojnici, prerezali im vratove i oduzeli novac.

U Jerusalimu je već postojala bolnica , hodočasničku bolnicu, koju vode ljudi koji su postali Hospitalci. Ali Hugues de Payens i njegovi saradnici rekli su da je ljudima potrebna pomoć na samim putevima. Trebala im je straža.

Tako su templari postali neka vrsta privatne sigurnosne agencije na neprijateljskom terenu; to je zaista bio problemda je red postavljen da se riješi. Ali vrlo brzo templari su se proširili izvan svog okvira i postali nešto sasvim drugo.