Zora, 22. juna 1941. Više od 3,5 miliona ljudi, 600 000 konja, 500 000 motornih vozila, 3 500 pancera, 7 000 topova i 3,00 letelica, sve na frontu dugom preko 900 milja.

Skoro na dodirnoj udaljenosti s druge strane granice nalazila se još veća snaga; Crvena armija Sovjetskog Saveza, posjednik više tenkova i aviona od ostatka svijeta zajedno, uz podršku ljudstva neprevaziđene dubine.

Dok je svjetlost šarala nebom, sovjetski graničari su izvijestili da je bodljikava žica na njemačkoj strani je nestalo – između njih i Nijemaca sada nije bilo ničega. S obzirom da su borbe na Zapadu još uvijek bjesnile, nacistička Njemačka se spremala da sama sebi nanese dva fronta za koje je njena vlastita vojska uvijek govorila da će biti katastrofa.

Prvi dan – Sovjeti su iznenađeni

Heinrich Eikmeier, mladi topnik, će tog prvog dana sjediti u prvom redu;

„Rečeno nam je da će naš pištolj dati signal za otvaranje vatre. Kontrolisala ga je štoperica... kada smo pucali, mnogo drugih topova, i lijevo i desno od nas, također bi otvorilo vatru i tada bi počeo rat.”

Eikmeierov pištolj bi otvorio vatru u 0315 sati, ali front je bio toliko dugačak da je napad počeo u različito vrijeme na sjeveru, jugu i centru, s obzirom na različita vremena zore.

invazija ne bi bila obilježena samo pucnjavom, već i zujanjem aviona i zviždukom bombi koje padaju. Helmut Mahlke je bio pilot Štuke koji se spremao za polijetanje;

“Izduvni plamenovi su počeli da trepere i prštaju na mjestima raspršivanja oko ruba polja. Buka motora razbila je noćnu tišinu... naše tri mašine su se podigle sa zemlje kao jedna. Ostavili smo gust oblak prašine za sobom.”

Piloti Luftwaffea odletjeli su u sovjetski zračni prostor i bili zadivljeni prizorom koji ih je dočekao, kao što je pilot borbenog aviona Bf 109 – Hans von Hahn – priznao; “Jedva smo vjerovali svojim očima. Svaki aerodrom je bio pun redova aviona, svi postrojeni kao na paradi.”

Dok su Hahn i Mahlke sjurili dole, njihovi sovjetski protivnici bili su potpuno iznenađeni, kako se sećao Ivan Konovalov.

“Odjednom se začula nevjerovatna rika… Zaronio sam pod krilo svog aviona. Sve je gorjelo…Na kraju svega, samo je jedan naš avion ostao netaknut.”

Bio je to dan kao nijedan drugi u povijesti avijacije, a jedan viši oficir Luftwaffea ga je opisao kao ' kindermord ' – pokolj nevinih – sa oko 2.000 sovjetskih aviona uništenih na zemlji iu vazduhu. Nemci su izgubili 78.

Na terenu je prednjačila nemačka pešadija – landseri kako su ih zvali. Jedan od njih je bio bivšigrafički dizajner, Hans Roth;

“Čučnemo u svojim rupama...brojimo minute...ohrabrujući dodir naših identifikacijskih oznaka, naoružanje ručnih bombi...zvižduk se čuje, brzo iskačemo iz naše maske i na ludom brzinom prelazi dvadeset metara do čamaca na napuhavanje... Imamo prve žrtve.”

Za Helmuta Pabsta je to bio prvi put u akciji; “Kretali smo se brzo, ponekad ravno na tlu...Jarak, voda, pijesak, sunce. Uvek menja položaj. U deset sati već smo bili stari vojnici i vidjeli smo mnogo toga; prvi zarobljenici, prvi mrtvi Rusi.”

Pabst i Rothovi sovjetski protivnici bili su jednako iznenađeni kao i njihova braća piloti. Sovjetska granična patrola poslala je panično signal njihovom štabu: "Na nas se puca, šta da radimo?" Odgovor je bio tragikomičan; “Mora da ste ludi, i zašto vaš signal nije kodiran?”

Njemačke trupe prelaze sovjetsku granicu tokom operacije Barbarossa, 22. juna 1941.

Image Credit: Public domain

Borba koja se odvijala

Njemački uspjeh tog prvog dana bio je nevjerovatan, panciri Ericha Brandenbergera na sjeveru napredovali su zapanjujućih 50 milja i rečeno im je: "Nastavite!"

Od Međutim, na početku, Nemci su počeli da shvataju da će ovo biti kampanja kao nijedna druga. Sigmund Landau je vidio kako su on i njegovi drugovi

“dobili prijateljski – gotovo mahnit doček – od ukrajinskog stanovništva. Mivozili preko pravog tepiha od cveća i devojke su ih grlile i ljubile.”

Mnogi Ukrajinci i drugi podanički narodi u Staljinovom strašnom carstvu bili su presrećni da pozdravljaju Nemce kao oslobodioce, a ne kao osvajače. Heinrich Haape, doktor veterana 6. pješadijske divizije, vidio je još jedno – i za Nemce mnogo strašnije – lice sa sukobom: „Rusi su se borili kao đavoli i nikada se nisu predali.”

Još zapanjujućim za osvajačima od snage sovjetskog otpora bilo je njihovo otkriće oružja koje je bilo superiornije od njihovog, jer su se susreli sa ogromnim tenkovima KV, i još naprednijim T34.

“Nije postojalo nijedno oružje koje bi moglo zaustaviti njih...u slučajevima skoro panike, vojnici su počeli shvaćati da je njihovo oružje beskorisno protiv velikih tenkova.”

Ipak, vrhunska njemačka obuka i vodstvo na taktičkom i operativnom nivou omogućili su novoimenovanu Ostheer – Istočnu armiju – da brzo napreduju ka svojim ciljevima. Ti ciljevi su bili uništenje Crvene armije i zauzimanje Lenjingrada (sada Sankt Peterburg), Bjelorusije i Ukrajine, nakon čega je uslijedilo daljnje napredovanje do samog ruba evropske Rusije, udaljene nekih 2000 milja.

Njemački plan za uništenje Staljinovih snaga predviđao je niz masovnih bitaka za opkoljavanje – kessel schlacht – od kojih je prva ostvarena na Poljsko-Bjeloruskojravnica kod Bialystok-Minsk.

Teskoba Crvene armije

Kada su se dva oklopna klešta srela krajem juna, formirao se džep u kojem se nalazio nečuveno veliki broj ljudi i masa opreme. Na široko rasprostranjeno njemačko zaprepaštenje, zarobljeni Sovjeti su odbili odustati;

“...Rus ne bježi kao Francuz. On je veoma čvrst…”

U scenama koje je mogao napisati Dante, Sovjeti su se borili. Helmut Pole se prisjetio „...Rusa koji je visio u kupoli svog tenka koji je nastavio pucati na nas dok smo se približavali. Visio je unutra bez ikakvih nogu, jer ih je izgubio kada je tenk pogođen.” Do srijede 9. jula bilo je gotovo.

Cijeli zapadni front Crvene armije je zbrisan. Četiri armije koje se sastoje od 20 divizija su uništene – oko 417.729 ljudi – zajedno sa 4.800 tenkova i preko 9.000 topova i minobacača – više nego što su čitave invazione snage Wehrmachta posjedovale na početku Barbarosse. Panceri su napredovali 200 milja u centralni Sovjetski Savez i već su bili na trećini puta do Moskve.

Kijev – još jedan Cannae

Sovjetima je sledilo još gore. Da bi odbranio Ukrajinu i njen glavni grad Kijev, Staljin je naredio izgradnju kao niko drugi. Više od milion ljudi bilo je pozicionirano na ukrajinskoj stepi, a u jednoj od najhrabrijih operacija te vrste, Nemci su pokrenuli još jednu bitku u opkoljavanju.

Kada su se iscrpljena klešta pridružila 14. septembraogradili su područje veličine Slovenije, ali Sovjeti su još jednom odbili da bace oružje i krotko uđu u zarobljeništvo. Jedan užasnuti brdski vojnik – gebirgsjäger – zjapio je užasnuto dok

“...Rusi su napali preko tepiha svojih mrtvih... Išli su naprijed u dugim redovima i ustrajali u frontalnim napadima na mitraljeska vatra sve dok samo nekoliko nije ostalo stajati... Kao da im više nije stalo da budu ubijeni...”

Kao što je primijetio jedan njemački oficir;

“(Sovjeti) izgleda imaju potpuno drugačiji koncept vrijednosti ljudskog života.”

Oficir Waffen-SS-a, Kurt Meyer, također je vidio sovjetsko divljaštvo kada su njegovi ljudi pronašli ubijene njemačke vojnike; “Ruke su im bile vezane žicom...njihova tijela rastrgana i izgažena nogama.”

Njemački odgovor je bio jednako divljački, kao što je Wilhelm Schröder, radio operater u 10. Panzer diviziji, zabilježio u svom dnevniku; “...svi zarobljenici su skupljeni i streljani iz mitraljeza. To nije učinjeno pred nama, ali svi smo čuli paljbu i znali šta se dešava.”

Sovjeti su se najvećim dijelom borili, izgubivši 100.000 ljudi, sve dok ostatak nije konačno predao. Nevjerovatnih 665.000 je postalo ratnih zarobljenika, ali Sovjeti se ipak nisu srušili.

Nemci nisu imali izbora nego da nastave put na istok kroz „...polja tako ogromna da su se protezala na svehorizonti... Iskreno, teren je bio neka vrsta prerije, kopneno more.” Wilhelm Lübbecke se toga prisjetio s antipatijom;

“Boreći se i sa zagušljivom vrućinom i gustim oblacima prašine, prešli smo nebrojene milje...nakon nekog vremena nastupila bi neka vrsta hipnoze dok biste gledali ujednačen ritam čovjekovih čizama u ispred tebe. Potpuno iscrpljen, ponekad sam padao u kvazi-mjesečarsku šetnju... probudivši se samo nakratko kad god bih naletio na tijelo ispred sebe.”

U vojsci u kojoj se samo 10% vojnika vozila motornim vozilima, to je značilo marširanje izvan granica ljudske izdržljivosti. Kao što se jedan landser seća; “...mi smo bili samo kolona ljudi, koji su beskrajno i besciljno vukli, kao u praznini.”

Barbarosa njemačkim očima: Najveća invazija u historiji napisao je Jonathan Trigg, a objavio Amberley Publishing, dostupno od 15. juna 2021.