30. jula 1945., brod Sjedinjenih Država (USS) Indianapolis je torpediran i potopljen japanskom podmornicom. Od posade od 1196 mornara i marinaca, 300 je palo sa svojim brodom. Iako je oko 900 ljudi preživjelo prvo potonuće, mnogi su ubrzo nakon toga podlegli napadima ajkula, dehidraciji i trovanju soli. Do trenutka kada su spasilačke ekipe stigle, samo je 316 ljudi moglo biti spašeno.

Potonuće USS Indianapolis označava najveći gubitak života na moru s jednog broda u istoriji američke mornarice. Eho razorne tragedije može se osjetiti i danas, s kampanjom iz 2001. godine koja je uspješno lobirala za oslobađanje od odgovornosti kapetana Charlesa B. McVaya III, koji je bio okrivljen za potonuće broda.

Ali kako se razorni napad odvijao?

Brod je bio u misiji isporuke atomskih bombi

USS Indianapolis izgrađen je u New Jerseyu i porinut je 1931. godine. dugačak 186 metara i težak oko 10.000 tona, bio je opremljen sa devet topova od 8 inča i osam protivavionskih topova od 5 inča. Brod je uglavnom radio u Atlantskom i Tihom okeanu i čak je prevozio predsjednika Franklina D. Roosevelta na tri krstarenja.

Krajem jula 1945. Indianapolis je poslan na putovanje velikom brzinom u isporučiti teret u američku zračnu bazu Tinian na zapaduPacific. Niko na brodu nije znao šta je to bio, uključujući i osoblje koje ga je čuvalo danonoćno.

Kasnije je otkriveno da je nosio delove za atomske bombe koje će kasnije biti bačene na japanski grad Hirošimu samo nekoliko dana kasnije.

Brod je otputovao od San Francisca do Tiniana za samo 10 dana. Nakon završetka isporuke, otišao je na ostrvo Guam i potom poslan u zaliv Leyte na Filipinima.

Potonuo je za samo 12 minuta

Indianapolis je bio oko na pola puta do zaliva Leyte kada je, nešto iza ponoći 30. jula 1945., podmornica japanske carske mornarice lansirala na nju dva torpeda. Udarili su je na njenu desnu stranu, tačno ispod njenih rezervoara za gorivo.

Eksplozije su izazvale ogromnu štetu. Indianapolis je pocijepan na pola, a pošto je brod bio tako težak zbog naoružanja na gornjoj palubi, brzo je počeo da tone.

Nakon samo 12 minuta, Indianapolis se potpuno prevrnula, njena krma se podigla u zrak i ona je potonula. Oko 300 članova posade palo je s brodom, a sa nekoliko dostupnih čamaca za spašavanje ili prsluka za spašavanje, oko 900 preostale posade ostavljeno je na moru.

Ajkule su masakrirale ljude u vodi

Preživjeli Napad torpedom bio je samo početak iskušenja za preživjelu posadu, koja se mogla držati samo za krhotine i nekoliko splavova za spašavanje koji su bili razbacani uvode. Jedan broj je ubijen nakon što ih je zalilo ulje koje je iskašljavalo iz motora, dok su drugi, opečeni na suncu, smrtno pili slanu morsku vodu i umrli od dehidracije i hipernatremije (previše natrijuma u krvi).

Drugi su umrli od hipotermije zbog smrzavanja noću, dok su drugi bili dovedeni u očaj i ubili se. Nekima je ponuđeno malo hrane kada su među olupinom broda pronašli obroke poput krekera i spama.

Vjerovatno je da je većina smrtnih slučajeva morskih pasa bila zbog vrste okeanskih bijelih ajkula. Tigraste ajkule su možda ubile i neke mornare.

Image Credit: Shutterstock

Međutim, stotine ajkula privukla je buka olupine i miris krvi u vodi. Iako su u početku napadali mrtve i ranjene, kasnije su počeli napadati preživjele, a oni koji su još uvijek bili u vodi morali su da izdrže bilo šta, od desetak do 150 njihovih kolega iz posade koje su pokupile ajkule oko njih.

Prijavljeno je da napadi ajkula nakon potonuća Indianapolisa predstavljaju najsmrtonosniji masovni napad ajkula na ljude u istoriji.

Bilo je potrebno četiri dana da pomoć stigne

Zbog katastrofalnih grešaka u komunikaciji, brod nije prijavljen kao nestanak kada nije stigao u zaljev Leyte kako je planirano 31. jula. Zapisi su kasnije pokazali da su tristanice su čak primale signale za pomoć, ali nisu reagovale po pozivu, jer je jedan komandir bio pijan, drugi je naredio svojim ljudima da ga ne uznemiravaju, a treći je mislio da je to japanska zamka.

Preživjelih slučajno su otkrivena četiri dana nakon torpednog napada američkog mornaričkog aviona u prolazu 2. avgusta. Do tada je samo 316 članova posade još bilo živo.

Preživjeli iz Indianapolisa na Guamu u avgustu 1945.

Image Credit: Wikimedia Commons

Po otkrivanju olupine i preživjele posade, sve zračne i površinske jedinice sposobne za operacije spašavanja odmah su upućene na mjesto događaja. Mnogi od preživjelih su povrijeđeni – neki teško – i svi su patili od nedostatka hrane i vode. Mnogi su takođe patili od delirija ili halucinacija.

Vlada SAD je odložila prijavljivanje tragedije sve do više od dve nedelje kasnije, 15. avgusta 1945. godine, istog dana kada se Japan predao.

Kapetan je izveden pred vojni sud a kasnije se ubio

Kapetan Charles B. McVay III bio je jedan od posljednjih koji je napustio Indianapolis i spašen je iz vode nekoliko dana kasnije. U novembru 1945. izveden je pred vojni sud jer nije naredio svojim ljudima da napuste brod i ugrozio brod jer nije išao cik cak kada je putovao. Osuđen je zbog ove druge optužbe, ali je kasnije vraćen u aktivnu službu. Penzionisan je 1949. kao kontraadmiral.

Dok su mnogipreživjelih nakon potonuća izjavili su da kapetan McVay nije kriv za tragediju, a neke od porodica poginulih muškaraca se nisu složile, te su mu poslali poštu, uključujući božićne čestitke na kojima je pisalo: „Sretan Božić! Praznik naše porodice bio bi mnogo ljepši da mi niste ubili sina.”

On je sebi oduzeo život 1968. godine, u dobi od 70 godina, i pronađen je kako drži igračku mornara koju mu je dao kao dečko za sreću.

Film Raljusti ponovo je pobudio interesovanje javnosti za tragediju

Film iz 1975. Raljusti sadrži scenu sa preživjelim Indianapolis detaljno opisuje svoje iskustvo napada ajkula. To je dovelo do ponovnog interesovanja za katastrofu, s posebnim fokusom na ono što su mnogi smatrali neopravdanjem pravde s McVayevim vojnim sudom.

Memorijal USS Indianapolis (CA-35), Indianapolis, Indiana.

Image Credit: Wikimedia Commons

Godine 1996., 12-godišnji učenik Hunter Scott počeo je istraživati ​​potonuće broda za projekat klase historije, što je dovelo do daljeg interesa javnosti, i privukao je pažnju kongresnog lobiste Michaela Monroneyja koji je trebao biti raspoređen u Indianapolis .

McVayev slučaj je posthumno ponovo otvoren. Ispostavilo se da je japanski komandant svjedočio da cik-cak ne bi spriječio napad torpedom. Također je otkriveno da je McVay tražio, ali je odbijen azaštitnu pratnju, te da je američka mornarica znala za japanske podmornice koje djeluju u tom području, ali ga nije upozorila.

Godine 2000., američki Kongres je donio zajedničku rezoluciju kojom ga oslobađa krivice, a 2001. godine američka mornarica stavio memorandum u McVayev zapisnik u kojem se navodi da je oslobođen svih nedjela.

U avgustu 2017. godine, olupina Indianapolisa je locirana na dubini od 18.000 stopa od strane 'USS Indianapolis Projecta ', istraživački brod koji financira suosnivač Microsofta Paul Allen. U septembru 2017. godine, slike olupine su puštene u javnost.