Ja sam Kanađanin. Rođen sam u Londonu, Engleska, ali moja ponosna kanadska mama ili mama su se pobrinule da imam kanadski pasoš od samog početka. Svakog Božića i ljeta ukrcali bismo se u avion i proveli sedam dugih sati prije individualne zabave u zraku prije nego što bismo sletjeli na aerodrom Lester B Pearson u Torontu. Dok sam gledao kroz prozor kabine ili osjetio prvi nalet zraka kada su se vrata otvorila, osjećao sam se kao kod kuće.

Moji djed i baka živjeli su na farmi od 160 jutara sjeverno od Toronta na raskrsnici Dufferin i Major Mackenzie. Bila su tu valovita polja, nekoliko crvenih štala sa potamnjelim srebrnim krovovima, silos za žito i seoska kuća od viktorijanske cigle. Ljeti su cvrčci bili zaglušujući, a kukuruz je bio duplo viši od mene i mojih rođaka dok smo divljali kroz njega. Zimi je snijeg ležao metrima debeo dok smo cijepali drva za grijanje kuće, pravili ogromne vatre u šikaru u šumi i čistili jezerce kako bismo mogli igrati hokej na ledu dok sumrak ne sakri pak.

Moji djed i baka predsjedavajući, staloženi, staloženi, sretni, podstičući nas da istražujemo dok nas stomak ne povuče, slušajući naše avanture i ideje, pričajući nam o svom djetinjstvu i dijeleći beskrajne viršle, klip kukuruza, pitu i domaću limunadu. To je bilo moje sretno mjesto, a Kanada je općenito bila cool. Bilo je uzbudljivofilmovi, akcenti, ogromne porcije sladoleda južnog susjeda bez oružja, kulturni ratovi, stvarni ratovi i disfunkcije. Kanada je iskreno pokušala da bude multikulturalna i jezička, pružala je pomoć i čuvare mira. Kanada je bila dobar građanin svijeta.

Danas se Kanada i biti Kanađanin osjeća više dvosmisleno. To je prema Kanadskom istorijskom udruženju, tijelu koje predstavlja stotine kanadskih istoričara, zemlji koja je u posljednjih nekoliko stoljeća doživjela genocid. Taj najstrašniji termin.

Njihova izjava uslijedila je nakon jednoglasnog glasanja upravnog vijeća. To je potaknuto priznanjem da je “nedavna potvrda stotina neobilježenih grobova u bivšim indijskim rezidencijalnim školama u Britanskoj Kolumbiji i Saskatchewan-u dio šire povijesti fizičkog brisanja starosjedilačkih naroda u Kanadi.”

Sept-Îles Residential School dormitory, Québec, Kanada

Image Credit: Public Domain

Rezidencijalna škola Kamloops bila je jedna od najvećih u Kanadi od svog otvaranja u kasnom 19. stoljeću do kasnih 1970-ih. Njime je upravljala Katolička crkva sve dok ga nije preuzela vlada neposredno prije zatvaranja. Hiljade autohtone djece poslano je u ove škole, gdje su dobili neadekvatnu zdravstvenu zaštitu i mnoga su doživjela seksualno i drugo zlostavljanje. Premijer Justin Trudeau je to priznaoove škole su bile dio procesa koji je doveo do genocida.

Kako onda da razmišljam o svojoj zemlji? Šta to znači ako je Kanada, po mnogim mjerama najveća zemlja na svijetu u kojoj se treba roditi, proizvod genocida?

Tracy Bear Nehiyaw iskwêw, žena Cree iz Montreal Lake First Nation na sjeveru Saskatchewan je direktorica projekta otpornosti domorodačkih žena. Razgovarao sam s njom za podcast i pitao je kako trebamo razmišljati o prošlosti Kanade. Za nju je prikladna riječ genocid.

Kao dio programa rezidencijalnih škola, djeca domorodačka stanovništva su poslana, obeshrabrena da govore svoje jezike ili uče o svojoj vlastitoj kulturi. Škole su bile mjesta nedovoljnog ulaganja, često okrutna i uvredljiva. Deca su umrla u uslovima mnogo gorim od onih koje su trpeli njihovi kanadski doseljenici u gradovima poput Toronta i Montreala.

Kola podignuta u Battleford Industrial School u Battlefordu, Saskatchewan, Kanada nakon iskopavanja 72 grobovi.

Ali je li to genocid? UN-ova definicija genocida uključuje radnje koje za posljedicu imaju: „Ubijanje članova grupe... Nanošenje teških tjelesnih ili mentalnih povreda članovima grupe; Namjerno nametanje grupi uslova života sračunatih da dovedu do njenog fizičkog uništenja u cijelosti ili djelimično….Prisilno premještanje djece iz grupe u drugugrupa.”

Ali Ured UN-a za prevenciju genocida dodaje: “Namjera je element koji je najteže utvrditi. Da bi predstavljao genocid, mora postojati dokazana namjera od strane počinitelja da fizički unište nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu. Kulturna destrukcija nije dovoljna, kao ni namjera da se jednostavno rastjera grupa. Upravo ta posebna namjera... čini zločin genocida tako jedinstvenim.”

Kanadski istoričar Jim Miller decenijama proučava domorodačku historiju i rezidencijalne škole. On smatra da ta namjera nedostaje. Oni, na primjer, nisu ekvivalentni logorima smrti u Holokaustu ili masakrima Jermena početkom 20. stoljeća. Slaže se da su bili okrutni, nekompetentno vođeni i nedovoljno finansirani. Kanadska vlada je svakako zanemarila ovu djecu, ali on kaže, nije željela da ih sistematski ubija.

Jim smatra da je kulturni genocid prikladniji izraz. Djeca su bila ohrabrena da upijaju vrijednosti svojih kršćanskih, evropskih vladara. Jim ističe da su ove škole osnovane kao odgovor na katastrofu koja je zadesila autohtone narode Kanade. Zapanjujućih 90% stanovništva Amerike umrlo je u 200 godina nakon dolaska Evrope u 15. vijeku. Bolesti koje su nosili ubile su nezamisliv broj domorodačkog stanovništva, razarajući društvarazdvajanje i brisanje načina života.

Dodavanje revolucionarnim promjenama bila je tehnologija koju su donijeli Evropljani. Stigli su barut, gvožđe, štamparske mašine. Uslijedile su parne mašine, lopatice i željeznice. Rezultat svega toga bila je transformacija. Proces koji je vidio da je autohtoni način života napadnut iz svih uglova, preplavljen demografskom, vojnom i tehnološkom savršenom olujom. Virtualno izumiranje bizona u zapadnim prerijama predstavljalo je još jednu katastrofu. Autohtoni način života zavisio je od bizona: njihov nestanak izazvao je strašnu nevolju.

Autohtoni narodi Kanade bili su gurnuti do tačke izumiranja nakon dolaska Evropljana. Naučnici će nastaviti da raspravljaju o tome da li su kanadske vlasti iz 19. stoljeća pribjegle genocidu. To će biti bolan proces za one, poput mene, koji nisu bili svjesni temelja moderne Kanade, ali nepoštedna iskrenost procesa je znak snage, a ne slabosti. Suočavanje s prošlošću i donošenje odluka na temelju tog znanja je proces koji će pomoći da Kanada ipak postane dobar građanin svijeta.

• Ako ste bili pogođeni nekim od postavljenih pitanja u ovom članku možete kontaktirati Nacionalnu asocijaciju za osobe zlostavljane u djetinjstvu na 0808 801 0331 (samo UK), NSPCC na 0808 800 5000 (samo UK) ili Crisis Services Canada na1.833.456.4566 (Kanada).